Marketing
Knedla nad knedlama
Koliko često imate osjećaj da ste sami na svijetu?
Uz sve prijatelje, obitelj, partnere, poznanike, susjede, kolege i ostale, ipak ste sami. Vjerujem da je to osjećaj koji mora uhvatiti bar jednom osobu koja razmišlja i analizira situacije i sebe, kao što ih ja analiziram. Ne znam je li to dobro i poželjno, ali u svakom slučaju na taj način lakše i rješavam probleme, lakše se nosim s onim lošim koje uzrokuje knedlu u grlu koja se sa sigurnošću pojavi svakoj osobi nekad u životu. No okej, ovaj dio s analiziranjem možda nije toliko tema o kojoj ću danas pisati.
E pa, draga gospođa knedla, "dobro mi došla" i ovaj put. 
Ljubomora, nesigurnost, nedostatak samopouzdanja, zavist? - Božeee, sve emocije lošeg prizvuka.
Zbog neimanja posla već godinu dana, pokušavam naći stvari koji me na neki način zadovoljavaju, a u materijalnim su mogućnostima, u krajnjoj liniji koje me zaokupljaju dovoljno da mi prođe vrijeme. Hm, ne znam je li žalosno što ne mogu naći ništa pametno što bi me zainteresiralo do te mjere da u ovoj zgubidanosti nešto napravim za sebe u intelektualnom smislu, ali kažem, opet mi nije dosadno da rigam vatru oko sebe što je vrlo često pojava kod onih koji sjede frustrirani doma jer ne rade.
Konačno sam uspostavila određenu ravnotežu u ljubavnom planu, pa me to ne muči nimalo, doma sam solo - barem dok se starci ne vrate s mora (već samujem više od mjesec dana), pa se čak mogu pretvarati da živim s dečkom ("doselio" se dok njih nema), prčkam po netu, igram igrice, tu i tam pročitam nekaj pametno, izbjegavam loše vijesti na telki da me to ne bi izbediralo i izbezumilo, čilam na kavicama, kupam se po rijekama i morima, idem si na izletiće po Hr... Jedino zapravo što mi fali jest malo više fizičke aktivnosti, međutim, di ćeš ti natjerati osobu koja je cijeli život navikla samo slušati: "Jesi li napisala zadaću?", "Jesi li spremna za ispit?!" i sjediti uz knjigu da bi postigla dovoljno dobar prosjek da upiše gimnaziju, da bi nategnula prosjek da upiše faks, pa onda kad ne može naći posao, da upiše i drugi faks? I što sad, da ja odem odjednom obuć bicke i vani topit salo? Moš si misliti. Jedva se natjeram na aerobik i teretanu jedanput-dvaput tjedno. Ali dobro, čak je i to više nego što neki (ne) čine. Sva sreća, kilaža mi je za sad na nekoj ajmo reći prihvatljivoj razini, pa ne mogu reći da sam debela lijenčina.
Pokušala sam upisati par tečajeva, ali nažalost za nas s burze nude se samo određeni tečajevi, a nisam dovoljno čvrsto odlučila da želim biti dadilja ili uzgajati ljekovito bilje. Možda u nekom drugom životu.. Tako da... poanta ovog odjeljka jest da sam koliko toliko okej, da je godina prošla dosta dobro, i da nisam u stadiju u kojem bi upala u neko stanje depresije. Iako, nije mi jasan taj koncept depresije, što to zapravo znači? Poremeti ti se kemija u glavi i sklon si čemu? Tuzi, tupavosti, mrziš samog sebe i cijeli svijet? Ili to ide do mjere da ne možeš funkcionirati u nekom kvazi normalnom svijetu? Trebaju ti antidepresivi koji će ti ponovno uspostaviti natrag stanje blaženstva? A o kojem mi to blaženstvu na ovom svijetu govorimo? Pa to nije realno... evo je... jel to ona iz mene polako progovara? 
Ne znam.. prosvjetlite me oni koji imaju iskustva. Ako mi treba anitdepresiv da zaboravim da nemam para i ne mogu planirati budućnost, bring it on!!! 
I tako se ja trudim... malo razmišljam, malo ne razmišljam, malo odem negdje pa zaboravim.. pa se opet vratim. I onda... čemu se ja to vratim??? Vratim se problemima mojih frendica koje imaju posao, koje imaju plaću o kojoj mogu trenutno samo sanjati. I evo je.... kendlicaaa...... 
Dakle, u svom svojem trudu žvakanja svojih problema, mene obuzme osjećaj ljubomore na one uz koje bi trebala zaboraviti na sranje u mojoj nemogućnosti ikakvog planiranja (sa svojih 31 godinu), mene oduzme osjećaj zavisti, tihe ljutnje, osjećaja manje vrijednosti, manjak samopouzdanja. Mislim da nisam ono što bi trebala biti, pokušavam se izvući iz osjećaja da će mi svakog časa poteći suza od jada. One imaju super posao, one pronađu posao, one mijenjaju posao... a što ja?! Zašto ja ne?! Što mi znači moj entuzijazam, moja dva završena faksa, moja neka tiha ambicija, moj karakter... kad nemam ništa što one imaju? I kakva sam ja onda osoba? Pomislim jesu li one zapravo prave frendice? Što je zapravo pravo prijateljstvo? Hoću li napraviti pogrešku ako se maknem na neko vrijeme od njih? Ne mogu više slušati njihove probleme? Doduše, nisu to neki problemi s kojima bi se ja trebala previše opterećivati, ali nakon godinu dana sam postala fuckin ljubomorna na njihove probleme? Ja bi takve probleme!!! Ja bi da me klijenti gnjave, ja bi da imam posla i moram ostati prekovremeno, ja bi da mi mozak radi i kad ne treba, ja bi da imam plaću s kojom si mogu priuštiti i stan i auto, ja bi da si mogu kupiti tri ormara trendi krpica... Zašto one to imaju, a ja ne?
I nosim se ja s tim? Kako se nosim, ajde molim vas neka mi netko kaže?! Svjesna sam svih tih osjećaja, ali kako da se riješim osjećaja da ja manje vrijedim, kad svjesno znam da vrijedim kao i one? Onda na trenutak mi se pojavi misao zašto ne pričam malo brže, zašto imam kreštavi dječji glas, a ne duboki i zvučni i slične gluposti. Počnem čitati knjige o psihlogiji, kupujem kasete za povećanje samopouzdanja i samopoštovanja, čitam članke na netu, odem na seminar o verbalnoj komunikaciji, pokušavam se analizirati do krajnjih mojih mogućnosti ne bi li došla do zaključka zašto sam ja sad k vragu (!!!!) ljubomorna na svoje frendice?
Nisam nikad bila previše pesimist, vjerujem da su problemi ovdje da se rješavaju, kad jedan nestane, dođe drugi i tako naokrug... zatvaram jedno poglavlje i krećem otvoreno u drugo, ali ja sam za boga miloga ljubomorna na moju frendicu koja je drugoj našla posao!!!! A Zašto meni nije našla? Zar sam ja manje vrijedna od ove koja ima možda malo mrvicu bolje reference od mene, a nezaposlena je punih 2 tjedna. Okej, realno, ima bolji životopis od mene, ali to ne znači da ja ne bi isto tako odrađivala taj posao jer imamo srodno završeni fakultet i ostalo. Ma....
I tako... maknem se ja od njih dok si to ne posložim i maknem s dnevnog reda i kažem jednoj od njih da si moram riješiti neku zbrku u glavi i da ću se javiti ubrzo... a ona na to samo Ok, što poznavajući nju znači - Meni se nisi povjerila, bu bu... 
Hoću li ih izgubiti odnosno hoće li mi zamjeriti, ne znam, samo znam da mi je prokleta knedla već tjedan dana u grlu i da si ne mogu objasniti zašto sam toliko djetinjasta. Hoće li proći? 
Hi hi, pomislim si koliko ljudi ima iste, identične probleme koje ja imam? Ma svaka treća (od kojih svaka peta piše blog, 
) s obzirom da trenutno stanje u Hr (vjerojatno i više od samo trenutnog). Rodili smo se u krivo vrijeme ljudi... što imamo kad izgubimo sebe? Hoćemo li izgubiti to vrijeme kad smo na trenutak izgubili sebe? Ima li smješnijeg osjećaja od osjećaja manje vrijednosti i onog da si sam na svijetu jer ipak tvoj život i tvoje razmišljanje je jedini svijet u kojem živiš?
Post je objavljen 09.08.2011. u 17:24 sati.