Marketing
...
Normalan dan kao i svaki. Odlazak u školu. Odmor. Klupa. Frendica i ja. On.
Ugledam prazno mjesto na klupi,i otrčim do nje. Pored mene sjedi on,te odjednom čujem glas njegovog frenda: Pa Luka,već kad sjediš pored nje,zagrli je. Okrenem se,pogledam u njega,nasmiješim se,i on se nasmije i okrenem glavu. Taj osmijeh i te oči se ne zaboravljaju. Nešto je prošlo kroz mene,čudan osjećaj. Tišina i ljubav na prvi pogled? Ili trenutak neugodnosti? Zvono. Ulazim u razred,zadnji pogled upućen njemu.
Sjedam za svoj stol i govorim frendici kako se nešto u tom trenutku dogodilo,i da mi se jako svidio. Kaže mi,pa probaj mu se javit,saznaj njegovo ime. Zanemarim to..i nastavim s njom pričat dalje.. Cijeli sat proveden u razmišljanju o njemu,i napokon zvono. Vrijeme za ić doma.
Dolazim doma,palim komp..sjedim,jedem,dopisujem se..i razmišljam koga pitat ko je onaj plavooki dečko od danas. Kad odjednom poruka u inboxu: Luka ????: Ej,šta je bilo ono danas? Gledam u to,smijem se,i dolazim k sebi od šoka. Razmišljam šta pametno napisat. Odgovorila sam,razgovaramo. Osmijeh i sjaj u očima je tu,napokon. Dolazimo na ozbiljnije teme,poziva me van. Pristajem.
Sljedeći dan. Odlazak u školu. Razmišljam samo o njemu i tome kad ćemo se naći. Napokon,zvoni za kraj. Odlazim u wc,popravit malo šminku,i par sitnica.
Izlazim iz škole,ruke drhte. Ugledah ga. Upoznajemo se,i krećemo u parkić. Sjedimo na klupi,razgovaramo,smijemo se,zabavljamo. Prima me za ruku i poljubi. Neopisivi osjećaj.
Prati me doma. Poljubac za kraj.
Dolazim doma sa velikim osmijehom.
Odlazim za komp. Čekam,čekam. I evo došo je i on. Razgovaramo. I napokon objavljujemo da smo zajedno. To je to. Tu sve počinje.
Sve što je lijepo kratko traje,tako i to. Svih tih 9 mjeseci,ostat će u velikom sjećanju,duboko u srcu.
Svi ti lijepi trenutci s njim. Smijali smo se,zezali,ljubili,grlili,mazili,ali i plakali. Bio je tu kad god je trebalo. Bio je on taj lopov koji je ukrao moje srce,i ostvario moje snove. Voljeli smo se,zaista jesmo. Znam,i on je volio mene. Al možda sam ja pogriješila u svemu. Nisam ga trebala ostavljat. Takvu osobu se teško nađe,a ja sam ga našla,i imala pored sebe..al nažalost nisam znala cijenit. Kažu mi da krenem dalje,ali kako. Kad svaka sitnica podsjeća na njega. I kolko god se trudila zaboravit,nejde. Jednostavno,nejde. Jače je od mene. Ponekad se zapitam gdje bi nam bio kraj,da nisam sve upropastila.
Da mu se javim? Ne,bolje ne. Nisam zaslužila nakon svega. Na greškama se uči. Idemo dalje. Ja bez njega,on bez mene. Možda je tako i najbolje. Ali svejedno,on je taj koji ima moje srce,i kojeg sam voljela,ali stvarno voljela. 
Post je objavljen 07.08.2011. u 23:16 sati.