Naravno da će me ovi kojima je hrvatstvo profesija nakon ovoga teksta prozvati jugonostalgičarom, antidržavnim elementom, izdajnikom svojega naroda, ukratko – smećem. No, ja sebe ubrajam među lojalne građane Republike Hrvatske, smatram se Hrvatom koju nacionalnu svijest mi je ugradio otac, ponosan sam na to i cijenim svakog poštenoga čovjeka s drugim i drugačijim opredjeljenjem.
Bio sam ponosan i 5. kolovoza 1995. godine kada su snage HV-a ušle u Knin i zaključile dugogodišnju agoniju jedne petine terijtorija Hrvatske pod neprijateljskom okupacijom. Srušena je tzv. Republika srpska krajina i tada još nismo znali da ćemo taj dan slaviti kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Što znači ovo „domovinske zahvalnosti“ nisam posve siguran, zapravo; uopće ne znam, a vjerojatno bih trebao znati. Neka mi netko kompetentan objasni. S objašnjenjem fra Zvjezdana Linića nisam zadovoljan. On, naime, kaže, da je i Bog imao velikih zasluga u stvaranju Hrvatske države i da mu se vrhunskom molitvom moramo odužiti. Vrhunska molitva je crkvena sveta misa ili euharistija, što u prijevodu s grčkog znači - zahvaljivanje! Odatle i Dan zahvalnosti. Znači; bez Crkve nema ni domovine?
No, ponos zbog završetka jednoga rata kojega nije ni trebalo, završetkom na jedan logičan način s logičnim pozitivnim posljedicama, jer je prekinuto protjerivanje domaćeg nesrpskog stanovništva od strane okupatora, prekinuto pljačkanje i palenje tuđe imovine, zamijenila je nevjerica da se iste stvari ponavljaju nakon Oluje, ali s obrnutim predznakom. Od tada pa dovijeka bit će me sram što su protjerivanje i pljačkanje pravoslavnog stanovništva izvršili pripadnici moje nacionalnosti. Ja se i danas u svoje ime ispričavam svima oštećenima kojima je bez suda presudila rulja pod zaštitom vlasti Republike Hrvatske. Zašto nisu procesuirani oni koji su činili zločine prije Oluje i zašto nismo naplatili štetu koju su prouzročili od 1991. do 1995. godine, pitajmo HDZ-ovu vlast.
Ovako Dan pobjede i hrvatskih branitelja ima jednu strašnu mrlju koja bi se dala izbrisati kada bi se htjelo istini pogledati u oči. To ćemo morati učiniti kad-tad, a dotle ćemo imati noćne more.
Ako zaobiđemu ovu mrlju, što nas to još čeka iza busije? Nedavno smo, 25. lipnja, proslavili Dan državnosti, sada, 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 8. listopada Dan neovisnosti, a većina ljudi ne svaćaju što koji Dan znači i uopće im se ne vesele! Zašto?
Zato što su isfrustrirani, prevareni, poniženi i u debelom minusu kao i ta slobodna, suverena i neovisna država. Stariji naraštaj sjeća se da je nakon onoga pretprošlog rata, 2. svjetskog, stanje u državi svake godine napredovalo; povećavao se bruto proizvodnja, stvarala nova industrija, poboljšavala poljoprivreda, naprosto - rastao je standard sve do 1985. po prilici. Onda je stalo, a nakon prevrata sva su kola krenula nizbrdo.
Mlađe se generacije ne sjećaju starog vremena, a izgubljeni su u ovom. Oni danas žive bez perspektive, u svojemu virtualnom svijetu, daleko od stvarnosti, maštajući kako će novcem kupiti sreću ili barem jahtu koja će ih odvesti do sreće. A kako će doći do novca oni nemaju blage veze. No, čitaju na portalima, slušajući na radiju i televiziji razabiru da se trebaju domoći vlasti, zaposliti u javnom poduzeću, uključiti se u mafiju i drugo sve dolazi samo od sebe. Kada ih stignu posljedice već su potkoženi do sljedeće genracije, a neka viša instanca poništit će im zatvorske kazne i opteretiti ih s rokom kušnje.
Ona, pak, srednja generacija zna samo da je prije 1991. godine živjela bolje, da se veselila Novoj godini i državnim praznicima, ali se referendumom 1991. izjasnila za promjene misleći da će standard rasti još brže jer im je tako obećano. Nismo znali da bi društvene promjene došle i bez referenduma, da bi došle spontano i da bi se rat mogao izbjeći da smo imli kompetentne ljude na pravim mjestima. Nesretni nacionalizam izvučen iz mračnih pregrada bivše Jugoslavije, i Balkana općenito, izmamio je luđake i ekstreme na društvenu pozornicu, zaludio i izmanipulirao narodne mase, a sve u svrhu pojediničnog bogaćenja na račun zavedenih naroda. Naravno da su i Crkve u svemu tomu našle svoju računicu i blagoslovom oružja poticale rat, a ne sprečavale ga.
I tako nakon dvadeset godina nazadovanja naša premijerka obznanjuje da je kriza prošla, da ćemo početi podizati industriju, turizam i bankarstvo, da ćemo ponovno graditi tvornice i infrastrukturu, a naravno i Pelješki most!!! Pa tko se takvom cinizmu može veseliti?
Post je objavljen 07.08.2011. u 06:00 sati.