Marketing
Priče iz turopoljske pilane (10)
"OD VODONOŠE DO DIREKTORA"
Godine 1960. nakon smrti direktora Steve Miletića ostaje prazno mjesto direktora DIP-a, pa se traži
barem privremeni, dok se ne pronađe pogodna ličnost. U ovoj "međuvlasti" izbor pada na čovjeka
koji je u pilani gotovo od njenog osnivanja 1911. godine i koji je po mnogo čemu postao legenda-
legendarni Ivan Kovačić - Ivić. Ivić je u pilani počeo kao vodonoša. Tada je imao samo 12 godina.
Bez ikakve školske naobrazbe, ali vrlo bistar, Ivić je napredovao mukotrpno. Najprije je počeo
čekičem označavati piljenu građu, zaljubio se u drvo, prošao je sve faze posla i uz rad stekao toliko
iskustva da je dotjerao do mjerača u skladištu, šefa skladišta, komercijalnog, a zatimm i do vršioca
dužnosti direktora DIP-a Turopolje. Svi koji su ga znali tvrde da je bio nenadmašiv stručnjak. Ivić je
postupno stekao i stanovite kvalifikacije, ali se oko njega isprelo toliko legendi, da je danas teško
razdvojiti istinu od pričina. Nekad zbunjeni dječak, našao se odjednom u vrhu svjetskog "drvnog
posla".Putovao je u Njemačku, Belgiju i druge zemlje, kako radi plasmana, tako i radi kontrole
isporuke kvalitetnih proizvoda DIP-a.
 |
| Od Stare fotografije mjesta Turopolja |
"SLIKE POPUT PREDRATNIH"
Ono što je zatekao novi direktor ing. Rudolf Sabadi nalikovalo je slikama iz predratne pilane. Ručni
rad, zastarjeli proizvodi i tehnološki proces u vrijeme kad je i svjetska, pa i domača tehnologija
značajno napredovala. Trupci su se istovarivali djelomično pomoću mosne dizalice, a ostalo su
obavljali radnici ručno. Teške su trupce skidali s vagona, stavljali ih na vagonete koje su gurali do
skladišta i istovarivali. Ivan Sever ovako opisuje svoj rad na istovaru, oko 1960. godine: "Iz pilane su
stizali vagoneti s ispiljenom građom. Trebalo ih je istovariti, a vagonete vratiti u pilanu. Piljenicu po
piljenicu slagali smo u složajeve. Zatim je pruzimač došao pregledati robu, pa smo trebali prebaciti,
u smjeni, četiri - pet vagona građe, sve dok se ovaj ne bi uvjerio u kvalitetu. Građu je trebalo
ponovno utovariti u vagonete, pa onda u vagone. U zimsko bismo doba bili promrzli. Ako se vagonet
dobro natovari, jedva smo ga izgurali uz rampu visoku četiri metra. Ponekad bi vagoni klizili niz brdo,
a mi bismo se uz psovke razbježali."
 |
| Od Stare fotografije mjesta Turopolja |
"24 CIRKULARA I ŠUMA REMENJA"
Pilanu je i dalje pokretao polustabilni parni lokomobil. Bilo je instalirano pet vertikalnih sporohodnih
jarmača, jedan venecijaner i jedna rastužna jarmača - sječa se Josip Otopal, tehnički rukovoditelj
DIP-a. U hali pilane bila su čak 24 različita cirkulara, a sve je to pokretao lokomobil, posredstvom
remenog prijenosa. Šuma remenja vukla se kroz poljevinu, što je davalo dojam nesređenosti. Raditi
je bilo opasno, pogotovo je bila velika opasnost od požara. Nekako u to vrijeme i drvoprerađivačka
industrija, pa i DIP Turopolje, suočili su se s još jednom neupitnom činjenicom. Niska akomulativnost
i niski osobni dohoci bacali su ovu granu industrije ispod prosjeka. Poslovanje je uvijek bilo pozitivno,
ali dohodak uvijek prenizak, a osobni dohoci još niži. Flukacija radnika postala je jedan od najvažnijih
problema. Stari odlaze, mladi dijelom traže kruha na privremenom radu u inozemstvu ili u drugim
granama industrije, pa čak i po cijenu putovati iz Turopolja u Veliku Goricu ili u druge zagrebačke
opčine.
 |
| Od Stare fotografije mjesta Turopolja |
Post je objavljen 06.08.2011. u 11:07 sati.