Pregled posta

No, I won't let you close enough to hurt me.

Tjednima se odbijam suočiti s blještavilom prazne stranice u Wordu.
(Wow, kako li smo samo kompjuterizirana generacija. Nekoć su tu bili olovka i papir, danas je to program na računalu. Nekoć su to bili razgovori licem u lice, danas je to moje hipnotiziranje pogledom ikone s njegovim likom na Facebook chatu. Tužno.)
No, moj konačni povratak knjizi (ljeto je i napokon sam uhvatila vremena za pročitati Sjenu vjetra- predivna je), razgovori s nekoliko prijatelja, petominutni put do kuće s Njim te ovaj sitni sat (1:52 je) natjerali su me na konačno suočavanje s navedenim blještavilom (zapravo samo nastojim odvojiti pogled od njegovog imena na chatu dok provodim minute i minute čekajući da mi se udostoji odgovoriti na krajnje beznačajnu poruku).

„Julián mi je jednom rekao da je priča pismo koje autor piše sam sebi kako bi si rekao stvari koje drukčije ne bi mogao shvatiti.“ Carlos Ruiz Zafon, Sjena vjetra

Odbijala sam samu pomisao na to da pokušam shvatiti što se događa oko mene. Mislila sam, možda je lakše sve to zamesti pod tepih, ne spominjati... I proći će.
Na posljetku, uvijek prođe.
To što je pod tepihom brdo prašine sve veće i veće, nitko ne primijeti, zar ne? (…) Sve dok netko žustro ne prohoda tepihom i ta kula od prašine se raspadne u magloviti oblak koji guta sve pred sobom. Rekla bih da je i s uspomenama tako.

Da, ja sam tepih. I prijateljica me žustro pregazila riječima.

„Očajna si.“
„Nisam.“
„Jesi, očajna si, i gutaš to sve i držiš u sebi. Dok se ne napiješ i onda taj očaj progovori iz tebe.“
„Shvati, ne volim ga.“
„Drago mi je. Bar te tako ne može povrijediti.“



Riječ je o Ljetnom dečku, opet. Onom koji se svakih nekoliko mjeseci vraća u one minute pred san kada zamišljam stvari za koje bih željela da se ostvare. A što želim? Onu bezbrižnost, opuštenost, ljetni ugođaj u zraku… One minute koje sam imala s njim. Ne znam, možda to i ne treba biti on. Već netko… Samo da se osjećam voljeno. Barem malo. Koliko god to jeftino zvuči.

Ljeto, onaj period u kojemu obično dišem, sada me guši više nego prije. Monotonija, letargija… I sve ostale riječi iz kojih izdiše besmisao i za čijim se značenjem poseže u rječnike. Promjene, eh.. opet žudim za tim.

I prijateljica… Bila je u krivu. Ljetni me povrijedio. Iako ga ne volim. Iako to nije ljubav. Stalo mi je do njega na neki moj način. Svatko ima svoj način na koji voli i mrzi, nema li? I na neku čudnu foru… on je ipak NETKO u cijeloj mojoj priči. Pa makar nosio titulu onog dečka u djevojačkom (mom) životu kojeg se veže uz to jedno posebno ljeto kada je sve počelo… Ipak se pojavljivao i ljeto poslije. I još jedno ljeto poslije. I sve one mjesece između. Na neki moj način… drag mi je.

(Vjerujem da je vama koji ovo čitate sve ovo krajnje beznačajan tekst. No, pišem ovo kako bih si rekla stvari koje drukčije ne bih mogla shvatiti.)

I da, postoje dvojica. Ljetni i On.
A On… Ona večer pod zvijezdama nekako se sad čini tako dalekom. Svaki dan mi se pojavi u mislima, istina, ali nikako jasna kao nekoć, kao onog 13.5.2011. i onih nekoliko prvih noći nakon nje kada sam ju premotavala 24 sata dnevno.
Vratili smo se na staro. Nema one neugodne šutnje u zraku. Ali nema ni ostvarenja onih riječi koje smo izmijenili spomenute noći. Rekao je… „Sada će ljeto, možemo kako hoćemo…“

Talk, talk is cheap. Give me a word you can keep.

I to ljeto je gotovo iza nas, a vrhunac moje komunikacije s Njim je kada se mimoiđemo u prenapučenom kafiću za vrijeme subotnjeg izlaska i šapnemo si
„Prvi sam pozdravio.“
„Ne, ja sam prva“.
…jer je to naš djetinji način na koji se obraćamo jedno drugom.
I to je trenutak kada paralizirano stojim na sred ničega i ne skidam pogled s njega. Baš kao u onoj pjesmi "there's you and me and all other people..."
Patetika, fuj!

Kažu, strpljen- spašen. Tako da se valja strpiti do kraja ljeta. K vragu i sve, 7-dnevni maturalac u Španjolsku je ispred Njega i mene. :) *vragolasti osmjeh*
(Iako će biti poprilično neugodno živjeti 7 dana s njim okružena s 50-ak ljudi koji očito svi znaju da s nama ima "nešto više".)

"Nije važno što drugi govore jer nešto nas je ipak do ovdje dovelo"

Ljeto polako izmiče, kao i materijali o kojima bih pisala. Sve je nekako isto, poznato, dosadno… Možda će mi ta Španjolska podariti materijala koji su vrijedni spomena, vrijedni da ih podijelim u recima ovog prostora, umjesto da nepuna 3 mjeseca nakon jedne posebne večeri još uvijek premotavam film u glavi i pišem o istome.
(Iako, koliko god novog materijala nastalo vjerojatno ću uvijek između redaka ubaciti misao na taj 13.5. To je bila ta noć i taj trenutak za koji sam pomislila „ovoga ću se uvijek prisjećati“. I bila sam u pravu.)

I dvotjedno ljetovanje na samom jugu Hrvatske je iza mene. Odlično društvo, odlično vrijeme… Ali nešto je nedostajalo. Netko je nedostajao. Tko od ove dvojice spomenutih, ne znam, a to i nije odveć važno. Nedostajao mi je „moj netko“, još uvijek neotkriven…

Stavljam točku na ovo mjesto i vraćam se sebi onakvom kakvom se predstavljam pred tuđim očima. Vraćam se onoj sedamnaestogodišnjakinji koja se užasava patetike, romantičnih šetnji samim jugom Hrvatske i koja ne želi priznati da je to ono što je nedostajalo kao začin ovom ljetu… I da joj nedostaje njezin „netko“. Da, zbilja sam takva i užasavam se patetike. :)




Post je objavljen 04.08.2011. u 19:52 sati.