Najava vlasnika našeg podstanarskog stana da hitno prodaje stan, natjerala nas je da razmislimo o uzimanju kredita radi što bržeg dovršenja kuće. Struja, voda, grijanje, žbukanje, gips, podovi, fasada i kupaonica, a ostalo može biti improvizacija - ne zvuči kao da je puno preostalo. Gruba računica i kasnije detaljnije proučavanje troškovnika pokazali su suprotno. No mogli bismo si priuštiti.
Sljedeći dan na poslu šef nas je okupio da kaže kako nema novih poslova, da situacija nije baš sjajna i da će nam spustiti plaće kako bi tvrtka izdržala do iza izbora i pojave novih investicija. Tako naša ideja o kreditu nije preživjela duže od 24 sata.
U međuvremenu su prvi zainteresirani kupci prošetali po stanu...
Nije nam preostalo drugo, nego unajmiti novi stan. Nažalost, na lokalnom tržištu je samo par jednosobnih stanova i soba za studente. Od dva dostupna dvosobna stana, jedan je u groznom stanju, a u drugom podstanari već mjesecima najavljuju selidbu u vlastiti stan koji tek trebaju ''dobiti''. Muka me hvata i od promjene dokumenata, putovnica i još kojekakvih podataka. Uza sve to, klinka za mjesec dana kreće u školu, a tko zna u kojem dijelu grada bismo mogli završiti.
Da ne bude sve tako crno, kolega s posla ide za par dana na izlet u London. Što da ti donesem, pita. Srećku. Pola-pola, ako je dobitna, plus još jedan izlet u London ako želi. Pa ćemo vidjeti...
Post je objavljen 04.08.2011. u 18:43 sati.