I eto izgleda da je moj vlak došao... dugo sam čekala sjedeći na koferu ispod neonske lampe,pored izloga neke trgovine. Konačno! Moj bijeg za ljepše krajeve gdje ću biti sretna...gdje ću ostaviti depresiju i neke ljude zajedno s njom. Tada sam zastala...posljednji poziv putnicima je bio upučen... i vlak je krenuo.
Ostala sam.Zgužvajući kartu, svatila sam da i nije tako loše ovdje.
Šta više mislim da smo se depresija i ja udružili, pa je više i neprimjećujem.Sad sam sigurna, kao nikad do sad da svanut će jutro...ne znam kakvo...ali će ipak svanuti
Post je objavljen 02.08.2011. u 18:06 sati.