Kada se sve zbroji, svaka suza značila je nešto.
Krenuvši od trenutka kada sam te upoznala, plakala sam tebi. Već prvi put si mi brisao obraze. Slane i nezgrapne, potpuno izgubljene, nekako su postale tvoje. Ti si pak, nesvjesno, upio to malo tuge u svoje meke dlanove.
Osjećale su se sigurne, sačuvane i primjećene.
Prije nego što su počele oplakivati tvoje postupke, veselo su te pozdravile i postao si prijatelj.
U drugom pokušaju već su ti močile prsa. Putovale su sve dok se nisu smjestile u tvojem širokom srcu. Tihom, nestvarnom, toplom srcu. Ostale su tamo kako bi ih svaki dan čuo. Vikale su: " Svugdje je mjesto ljudskosti! Sa one strane, u tom smjeru; kraj nas.." Vjerovale su kako su sada napokon nečije i nemoraju više šutjeti. Progovorile su glasno i ostale u vrisku koji nikada nisu prije ispustile.
Kao dva prijatelja, one su tražile a ti si vračao. Stalno, bezuvjetno i sigurno.
Kada si ih prvi put napustio, vrištale su jače nego ikad. A onda su utihnule. Odlučile su u tišini putovati svaki slobodan trenutak. Ponekad ujutro, ponekad po noći, ponekad na javnim mjestima. Putovale su stalno no tiho, u tuzi.
Kada si se vratio po njih, ostale su zatečene. Nisu znale smiju li se ikada više glasati. No molio si ih da se vrate i dale su ti priliku. Drugu priliku i dugo su te čekle sigurne. Na kraju, odlučile su ti se vratiti. U nadi da su napokon samo tvoje i sigurne u tvojoj koži davale su ti sve svoje boje. Ponekad su te trebale, ponekad su te psovale. Ali uvijek su te voljele. Voljele su te uvijek, bezuvijetno.
Kada si ih drugi put napustio više nisu ni pisnule. Ponovo teku i šute. U trenucima ih osjetim kako jecaju i žure da nestanu. Odvojene od moje kontrole više nego ikad, bježe od sljedećeg udarca. Šute i odlaze.
Kada pokušavaju pobjeć shvaćaju da su vjećne. I da se nikada neće potrošiti. No u jezivom muku obavljaju svoj odlazak svaki dan. Ujutro, popodne, navećer, svugdje.
Čekaju te i dalje. Traže tvoje tople dlanove i obraze koji su ih hranili.
Post je objavljen 02.08.2011. u 03:49 sati.