Htio sam napisati nešto intimno što ne želim priznati nikome pa ni samome sebi ali svako malo se uhvatim kako gledajući filmove i serije, osjećam depresiju i tugu. - i ne mogu to napisati! No s obzirom da me taj osjećaj izluđuje pokušat ću ga staviti u ove retke!
Nije da mogu poduzeti nešto u vezi toga ( Bog zna da sam pokušavao ) ali eto prolazi 17. godina kako nisam vidio svoju rođenu sestru i ma koliko ja to poricao - smeta mi! Gledam seriju i kad vidim kako se braća i sestre nalaze i vole ne mogu suspregnuti osjećaj koji mi zateže srce u tom trenutku!
Volim se predstavljati da sam čvrst, otporan na sve nedaće, osnažen iskustvom i već proživljenim traumama - ali istina je da sam iznutra željan malo ljubavi.
Može li čovjek opstati sam? Bez ikoga uz sebe? Tek nekolicina poznanika i par vrlo dobrih prijatelja? Prolazne veze, prolazni poslovi? Da li je to dovoljno?
Kad me pitaju za obitelj, za sestre, kažem im da nemam nikoga, što u biti i nije tako daleko od istine jer ako 17 godina nisi u kontaktu sa nekim ne možeš baš tvrditi da ste obitelj!
Uvjeravam sebe da kad zasnujem obitelj da ću zajedno sa svojom djecom učiti što je to roditeljska ljubav s obzirom da ju nikad nisam osjetio, ali me hvata strah da neću znati! Predugo već živim sam (12 godina ) i bojim se da sam navikao na to. Prestalo mi je smetati što vrijeme provodim u samoći i to je ono najgore!
Prestali su me zanimati ljudi što je u biti jako ironično budući da se bavim stand up komedijom, i stalno sam okružen ljudima. Ali više nemam interesa za djevojke, za druženja, vrijeme provodim za kompjuterom pišući romane i pjesme, kao da sam odustao od normalnog života i posvetio se samo svojem stvaralačkom životu!
Je li to skrivanje od života? Bojim li se ja živjeti? Rekao bih da ne, ali nisam prava osoba da odgovori na to! Prije deset godina živio sam život na rubu - doslovno! I sve je bilo onako kako sam zamišljao, sad više nije! I nije stvar u tome što sam deset godina stariji od tada! Moja su razmišljanja i dalje ostala ista, moj ritam života ostao je isti ali nešto se promijenilo!
Desile su se velike promjene u mom životu i velika večina njih je pozitivna ali što me više pritišću godine to mi više nedostaje obitelj - kakva god ona bila! Eto, izrekao sam to napokon, bar na ovaj način kad već ne mogu na glas! I nije mi ništa lakše iako sam mislio da će mi biti...
Svejedno, drago mi je da sam to napisao... Sve je bolje nego da te osjećaje držim u sebi... Ovako to može pročitati puno ljudi i na neki način ispada kao da sam to rekao na glas...
Obitelj - tko bi rekao da ću nakon svega tugovati za njom.... Mislio sam da za to nema izgleda...
No izgleda da vrijeme ne liječi sve rane, bez obzira koliko vremena prošlo....
Možda je tako i bolje....
Post je objavljen 31.07.2011. u 21:31 sati.