Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

O žabama (ma da, baš o žabama. O biciklima, naravno. Drugi dio.)

Autoportret
Photobucket
(vidi: http://yayeveryday.com/pos t/10630)

Nastavimo gdje smo stali dok je još bila zima, ja i mojih nekoliko zavađenih ličnosti. A i sad je opet zima i pingvini griju krilca na radijatorima, pa izgleda kao da nisu prošla tri mjeseca od kada smo zadnji puta pompozno najavile post u nastavcima.

[Inače, u međuvremenu sam saznala da ovaj blog čitaju i ljudi koje nisam vidjela gole, od kojih nisam posudila pare (još!, ali to se lako da ispraviti), na čijim sofama nisam pokisla spavala i s kojima nisam oženjena na fejsu, pa sam sad i više nego inače u stanju konstantne neurozne nelagode od egzistencijalnog užasa i ontološke nepravde općenito, tako tipične za soj intelektualnih insekata kojem pripadam.]

Dakle, dok je Charlotte Smith* (ne znaš ko je Charlotte Smith? Opet si poskrivećki čitao Lacana na satu opće biciklističke kulture!) pozivala da joj se pridruže ”sve prave žene i ljudi od vjere” u denunciranju pomame za biciklima kao ”nepristojne i vulgarne”, Ellen B. Parkhurst, žena jednog njujorškog svećenika slavila je prednosti vožnje biciklom u washingtonskom Evening Timesu, u mom neoliberalnom prijevodu:

”Naravno da ne vjerujem da je bicikliranje nemoralno. Djevojka koja jaše na kotaču izdiže se iznad sebe i svoje okoline. Ona udiše čistiji zrak, vidi svježije i ljepše prizore, i bavi se tjelovježbom više nego što bi to inače činila. I to je za nju iznimno dobro!”

Medicinska je literatura isprva biciklizam smatrala lijekom za sve bolesti, od astme i dijabetesa do srčanih mana i proširenih vena, dok je jedna znanstvena studija pripisivala smanjenu stopu smrtnosti od tuberkuloze kod žena iz Massachussettsa upravo činjenici da su često vozile bicikl. Bicikliranje u Chicagu odlučujuće je djelovalo na smanjenje korištenja lijekova protiv bolova, te na smanjenje potrošnje cigara jer su biciklisti previše vremena provodili vozeći se da bi stigli pljugati. Ukratko, bicikliranje je liječilo tada još nepostojeći AIDS, pretvaralo pola kile šampinjona u zgodne dvadesetogodišnje studente medicine, torijevce u komuniste, kaktuse u mentu i Horvatinčića u Teodora Celakoskog.

Vrijeme je za kratki intermezzo uz klasičnu muziku po vašem izboru i čips od svinjskih ušiju.
Photobucket


Kako to obično bude, neki su postepeno uvidjeli i brojne opasnosti za zdravlje do kojih dovodi neadekvatna upotreba bicikla. I svinjskih ušiju. Tako je Dr. Benjamin Ward Richardson smatrao da bicikl svakako trebaju izbjegavati mlađi od 21 jer im se u vožnji oštećuje nerazvijena kralježnica. E.B. Turner, dopredsjednik Sindikata biciklista Engleske, tvrdio je da se žene, iako je pedaliranje kao takvo dobro za njih, ni pod koju cijenu ne bi trebale natjecati na biciklističkim utrkama jer, i sad dolazi argumentacijska linija čvrsta kao stijena,

”bilo što što nalikuje utrkivanju biciklom zacijelo je štetno za sve žene.”

Moralno konzervativne 1890. ponajviše je izluđivala pojmovna kombinacija žene, bicikla, spolnih organa i reprodukcije. Iako je stav da bilo koji tip fizičke aktivnosti šteti ženskoj reproduktivnoj sposobnosti do tada već poprilično doveden u pitanje, neki su se ipak bojali da bi žene biciklirajući mogle ozlijediti svoj pelvis. Odnosno - i, dakako, puno gore – bojali su se da bi ih oblik sjedala mogao previše stimulirati. Jedno rješenje tog problema bilo je podizanje ručki na ženskim biciklima, kako bi one sjedile uspravno, a ne ležale na svom klitorisu, što su valjda dotad radile umjesto da idu s mjesta A na mjesto B. Drugo je pak rješenje bilo proizvodnja specijalnih ženskih sjedala, sa puno kraćim vrhom, odnosno bez njega.

Exhibit A: kako ne voziti bicikl. Ovu je vježbu snimila Dragana, a ona joj je i dala ime: Pičkolet.
Photobucket

Socijalna sramota nije ništa manje užasna od zdravstvenih opasnosti, pa je tako u Dnevnoj pčeli Omahe, 1. rujna 1895. objavljen popis stvari koje bi žena trebala izbjegavati u i okolo vožnje bicikla:

Ne boj se.
Ne nosi bočicu za vodu.
Ne nosi štap za golf.
Ne onesvješćuj se posred ceste.
Ne nosi muško pokrivalo za glavu.
Ne nosi uske podvezice.
Ne staj u motelima.
Ne zaboravi alat.
Ne pokušavaj voziti 100 milja.
Ne juri niz brijeg.
Ne govori: ”Opipaj mi mišiće.”
Ne kritiziraju tuđe noge.
Ne hvali se kako si dugo vozila.
Ne nosi odjeću koja ti ne pristaje.
Ne nosi nakit.
Ne pudraj lice dok si na cesti.
Ne nosi biciklističku obuću.
Ne idi u crkvu u biciklističkoj opremi.
Ne zamišljaj kako te svi gledaju.
Ne pokušavaj voziti u bratovoj odjeći da bi vidjela ”kakav je osjećaj”.

Jako sam ponosna što se slijepo pridržavam većine ovih pravila, čak sam i brata nabavila kako bih mogla ne voziti u njegovoj odjeći, ali ne mogu se odvići od navike da posvuda vučem svoju palicu za golf. Sigurno će me jednom doći glave.

No, umorila me ova repetitivna negacija, vrijeme je za jedan Fat tire, jedinstveni ale s prirodnom i prirodno identičnom aromom bicikla.

Photobucket

A sad zaplešimo uz ovaj lijepi video klipić s Marcellom M. u glavnoj ulozi. Uzaludno potražite žabu i bicikl u njemu.



Trebala bih napisati i treći nastavak ove pripovijesti, ali sada već umirem od dosade od pisanja o biciklima. Zato vi lijepo nabavite knjigu: Wheels of Change: How Women Rode the Bicycle to Freedom (With a Few Flat Tires Along the Way) iz koje sam saznala ove vesele bizarnosti i uživajte.

* Charlotte Smith je bila poprilično šašava, ali (zapravo, vjerojatno baš zbog toga) napravila je puno dobra. Osnovala je ženski sindikat za državne činovnice, pokrenula dva časopisa - Zaposlena žena i Žena izumitelj, te osnovala udruženje poslovnih žena. Zahvaljujući njenom lobiranju, U.S. Patent Office je 1888. počeo objavljivati liste žena izumitelja. Međutim, najzabavniji i najperformativniji dio njene karijere svakako je njena navika da mlati muškarce kišobranom po glavi ukoliko nisu pokazali dovoljno poštovanja prema ženama. Procjenjuje se da je tako uništila kakvih 5 000 kišobrana.


Post je objavljen 31.07.2011. u 09:42 sati.