U četvrtak sam htio napisati kako sam nezadovoljan sa svojim postovima, jer mi se čine dosadnim i beskorisnim, ali opet, imam neke okvire koje sam si postavio i na kraju krajeva i nekakav cilj, sad da li je taj cilj dostižan, to ću vidjeti, ali put do cilja i ne može biti lagan, nego težak i dosadan. Nekakvim sportskim rječnikom rečeno, čovjek koji trenira duh i tijelo svakodnevno ponavlja nekakve vježbe, to nije lako, a ni baš nešto naročito zanimljivo, pa su zato valjda i ovi moji upisi glupi i dosadni i naporni, kada ih ovako pogledam, ali potrebni, jer me tjeraju da se više trudim….ima tu još svašta, dotaknem se svakakvih tema, a naročito kada se vratim malko veseliji, ali to je zato što nisam tamo neki robot i ovi bi upisi bi bili još gori da nema toga, a ima ih stvarno svakakvih.
U prethodnom upisu sam napisao kako se moram držati nekih pravila, da ujutro jedem kako treba, a prema kraju dana smanjujem, osim ako ne sjednem za kakav svečarski stol ili se nađem u prilici gdje se ljudi oko stola tako fino druže. Da bi postove trebao zgotoviti do 23.00 sata, osim ako nisu neke posebne okolnosti ili npr. subota. I navečer me nazove prijatelj i kaže da peče janje i da je njih tamo deset i da se brine hoće li oni to moći zbrinuti kako treba. Ufff, što sad da kažem ?? U kakve to okolnosti spada ? Da mu kažem da sam taman pojeo par kuhanih kukuruza i da mi je to trebala biti večera, smiješno. Uostalom, da nisam došao, cijelog života bi me tento kako sam ga ostavio samog s janjetom. Kako da kažem, nit sam ja bio gladan, nit je bilo da to oni ne mogu srediti, ali je lijepo kada se ljudi sjete jedni drugih, sjednu zajedno, nazdrave, sjete se starih vremena, ispričaju neku novu priču i to je to. Tako je i bilo, pravo muško druženje, janjac u centru pažnje, peče se na žari, uz ritam koji daje motor što vrti ražanj. Malo prije jedanaest mi je palo na pamet kako bih se sada trebao pozdraviti i otići, jer trebam napisati svoj večernji post, ali nisam, što ja znam, bilo bi to besmisleno i smiješno, možda, a možda i ne bi. Kako god, nisam, eto, imao hrabrosti da napravim taj korak, ali i to je misao koju moram početi trenirati. Znam da je uvredljivo tako u neko doba otići, za cijelo društvo i domaćina i što ja znam, što ću se ja tu sada nešto praviti pametniji, ali opet, svi na kraju odu, ok, meni se baš nekako i ne žuri nikuda, ali prošla su vremena kada se ružilo po cijele noći, nema toga više. Nitko normalan ne lunja više po noći, osim u tim nekim posebnim, organiziranim prilikama ili kada se trefi neki slučajan susret. Treba se koncentrirati na jutro i na to da čovjek uživa u dnevnim aktivnostima i obavezama. Stvarno, rijetko se više sreće neka ekipa koja je, eto, zasjela malko negdje u nekom baru, ali ok, moram i ja biti svjestan da ne živim u New York-u. Dogodi se to i ovdje, ali rijetko i to su stvarno posebni trenuci i za njih treba živjeti, istina, volio bih da je tako svaki dan, ali to sam ja, vucibatina i magarac najgore fele. Jučer ujutro nisam imao potrebe ni za doručkom, ali dan je bio lijep, ni za ručak se nisam prejeo, a popodne sam se opet sportirao, a poslije toga, pivkan. Kući sam došao baš onako fino načet, taman za neki dobar izlazak, raspitao sam se ima li koga negdje vani, ali samo se meni išlo u landranje. Razmišljao sam o tome da odem sam sa sobom, pa vidim kako će večer izgledati, to je uvijek znalo biti veselo, ali nekako, teškom mukom sam ostao kući i odmoriti, kako bih jutros mogao započeti dan kako treba. Srušio sam se u krevet i odmah zaspao. Ne znam u što se pretvaram, stvarno, zalomit ću danas, pa ću se osjećati normalnije.
Probao sam pronaći neki spot kojim bi malo začinio ovaj post, ali sam skužio da je većina pjesama koje govore o jutru bedirantska, a ja jutro volim dočekat više zato što to zna biti veselo i malo ljudi uopće dočeka jutro, a jutra znaju biti baš lijepa, naročito ta koja se dočekaju.....
Post je objavljen 30.07.2011. u 08:54 sati.