Ribolov i neke druge stvari
Kao i obično, Markan se prvi otrgnuo iz poslijepodnevne lijenosti koja ih je nakon obilnog jela svih zahvatila.
- Idemo! - povikao je raspoloženo, a oči mu radosno sijevale ispod čupavih obrva. - Dosta je spavanja, moramo polako nazad, ne želimo li da nas noć zahvati na putu.
Bilo se teško pokrenuti nakon ljenčarenja u hladovini, pa su neki potiho mrmorili, ali svi su poslušali i polako, usporenim korakom prilazili moru. Da se još jednom osvježe prije nego udare u pješačenje pod vrelim suncem i što je najgore, prema onom neumoljivom brdu niz kojeg su neki među njima teško čak i spuštali.
- Ti kao da se raduješ naporu koji nas čeka - reko je Markan prilazeći Vilku u moru, hodajući, ne plivajući, jer bilo je sasvim plitko.
- Uživam u naporima - odgovori Vilko.
- Ili očekuješ da netko poklekne? - Markan se zapiljio obješenjački u Vilka, koji posramljen obori pogled. - Možda ćeš i ti jednog dana postati nešto slabiji i teško savladavati brda. Misli na to.
Vilko se iznenadi. Sve do ovog časa bilo mu je sasvim prirodno, da prirodnije nije moglo biti, računati na svoju snagu, izdržljivost. Po prvi put u svom životu pomisli, kako će u dalekoj budućnosti i njega godine usporiti. I bilo mu to čudno, gotovo nestvarno. Razumom je tu životnu činjenicu shvaćao, ali nije je mogao prihvatiti.
- Misliš da ćeš prevariti godine - reče mu Markan pročitavši mu misli i ovaj put. - Pa da vidimo koliko si jak. Tvoj je onaj veliki ranac, ti ga nosiš na povratku. Dogovoreno?
Vilko samo klimne, izađe iz mora i uz pomoć Blaža, prebaci težak lovački ranac prepun potrepština za logorovanje na leđa i promeškolji se pod njegovom težinom.
- Jesi li nešto naljutio mog starog? - tiho upita Blaž iza Vilkovih leđa, pomažući mu ranac prilagoditi ramenima.
- Nisam - odgovori Vilko. - Samo smo mirno razgovarali. O brdu.
- Uh! - jekne Blaž. - Čuo nas je?
- Nije - umiri ga Vilko. - Pročitao mi je misao.
- Stari je on lisac - reče pomalo sa žaljenjem i pomalo s ponosom Blaž. - Pogledaj kako samo sve pogledom prati. Ništa mu ne promakne.
Ugledavši na Vilkovim leđima onaj ogromni lovački ranac, Vilkova majka zausti se pobuniti, zaštititi svoje dijete, koje više nije željelo biti dijete.
- Nemoj - reče joj brzo Vilko. - Mogu ja to.
- U pravu je - reče Vilkov otac. - Može podnijeti teret. Pusti ga.
Vilko se odmakne da ne sluša njihovu raspravu i stajao je malo po strani, sa rancem na leđima i bambusovim štapom u rukama. Osjećao je kako mu znoj klizi niz napeta leđa. A još nisu ni krenuli. Biti će veselo!
Izbili su na bijelu cestu, ostavivši škrto raslinje i crvenkastu vruću zemlju iza sebe. U koloni, jedan iza drugog, na čelu s Markanom, hodali su bijelom cestom i razgovarali o budućnosti, kad će ova cesta biti asfaltirana. Svi su znali da se magistrala modernizira i svi su se nadali dobrobiti od te modernizacije. Velike su se prepirke vodile, asfaltirati čitavu već postojeću bijelu cestu kojom su gazili, ili upravo kod podnožja prokletog brda, probiti novu cestu, koja će srebrnasto vijugati uz more.
Sunce više nije onako ubitačno tuklo, ali i dalje je bilo vruće. Vilko je mislio da će mu ramena popucati, ali ni riječi nije rekao. Potajnim je pogledima pratio Janicu, koja je s njegovom majkom hodala u sredini kolone i zbog koje je Markan, kako se Vilku činilo, nametnuo nešto blaži tempo. Osjećajući težinu na leđima i bol u ramenima, bio je zahvalan zbog toga. Znao je, osjećao je, da će savladati brdo, neće se osramotiti. Pokazati će im da je muškarac! A ne neki razmaženi gradski klinac.
Ali ga Markan i opet iznenadi. Dok su prolazili pored zgrade koja je bila seoska škola, podignutu pored same ceste i ispred koje su se kočoperile dvije krasno izrasle visoke topole, stremeći ponosno prema nebu, Markan zastane na čelu kolone. Stajao je tako sa strane i svakom pojedinom koji bi prolazio pored njega, dobacio bi poneku primjedbu. Obično šaljivu. Stigavši do Markana, Vilko se osmjehne, nastojeći da mu lice bude radosno, da ne odaje bol u ramenima.
- Dobar si - reče mu Markan i počne koračati uz Vilka. - Nisam mislio da ćeš ovoliko izdržati. Kad stignemo u podnožje brda, predati ćeš ranac Blažu.
- Ne treba! - pobuni se Vilko, osjećajući kako je pitanje časti da upravo on iznese prokleti ranac uz čitavo strmo brdo. - Mogu i sam!
- Znam da možeš - pomirljivo reče Markan. - Ali zašto da jedan čovjek pati, a drugi, malo jači, da uživa? Slažeš se?
Vilko samo klimne. Što je drugo mogao?
- Tvoj je točno do onog kamena - pokaže Markan rukom na veliki kamen pored kojeg je počinjao strmi uspon uz brdo kozjom prtinom, ukoliko se željelo izbjeći trostruko duže hodanje vijugavim serpentinama. - Onda ga predaješ Blažu. Jasno?
- Jasno - reče Vilko, a Blaž, hodajući ispred njega, okrene se i namigne mu.
Markan mu položi ruku na rame, blago stisne, pa pruži korak nastojeći što prije stići na čelo kolone, a Blaž zauzme njegovo mjesto hodajući pored Vilka.
- Pravedan je moj stari - reče sa osmjehom. - Opasan ko sam vrag, ali pravedan!
Markan se zaustavi pored onog kamena i strpljivo sačeka da mu se svi približe. Stajao je blago raširenih nogu, zabivši kraj mamila u zemlju i oslonivši se na njega.
- Ovdje ćemo desetak minuta predahnuti - reče glasno, pa mahne rukom pokazujući strminu koja im stršala iznad glava. - Još ovu sitnicu da prevalimo i možemo reći da smo kući. Zapalite tko želi, popijte malo vode, ne previše, ne pretjerujte s vodom.
Naravno, istog trena čim su sjeli, svi počnu govoriti o brdu, o ovom posljednjem i najvećem naporu. Dim cigareta draškao je Vilkove nosnice i bio je sretan što ima kutiju sakrivenu u svojoj sobi. Popušiti će jednu prije spavanja, naslonjen na prozor, promatrajući bezbrojne zvijezde.
Čuli su ga već izdaleka i svi su pogledali u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk: podižući oblak prašine iza sebe, prema skupini se približavao kamion. Trenutak zatim, Vilko nije znao da li žaliti ili radovati se, kamion se zaustavi pored njih, a iz kabine proviri poznata glava Ivanca.
- Idete gore? - veselo upita, kao da to ne zna.
- Sam bog te poslao - reče Gromovnik Ilija ustajući i približavajući se kabini kamiona, dok je motor i dalje potiho brundao.
- Jeste li bili sretne ruke? - upita nasmijano Ivanac.
- Ne možemo se požaliti - odgovori mu Markan. - Naći će se i za tebe nešto.
Ivanac se veselo i glasno nasmije i pozove ih pokretom ruke.
- Upadajte! - reče ne prestajući sa smijehom. - Muškarci gore, a žene kod mene u kabinu.
Držeći se za šipku, dok je kamion grabio serpentinama, osjećajući vjetar na licu, Vilko osjeti blago žaljenje. Žalio je za avanturom koja se privodi kraju i u kojoj je silno uživao. Znao je, ma koliko dugo živio, nikad neće zaboraviti ova nepuna dva dana čistog uživanja. Zanemari li one sitnice s mogućim morskim psom i ježincima. Slobodan život u divljini. Okružen ljudima koje voli. Što čovjeku više treba?
Smijao se zajedno sa ostalima uživajući u posljednjim trenutcima zajedničkog druženja i povezanosti koju su svi međusobno osjećali.
A onda se kamion zaustavi: stigli su. Čuo je Janicu i majku kako se smiju nekoj od dosjetki koju im je dobacio vozač Ivanac, dok su svi iskakali na prašnjavi seoski put uz čiji su rub sjedili ljudi i radoznalo ih gledali. Vilko sačeka i posljedni iskoči iz kamiona, osjećajući da napušta avanturu i vraća se u svakodnevni život. Ugleda crnu ćubu svog dobrog prijatelja Josipa, kojeg je od milja zvao Josina, kako mu radoznalo prilazi. Iza njega ugleda u laganoj plavoj haljini visoku djevojku pomalo mršavih nogu, crne i ravne kose i zelenkastih očiju.
- Kako je bilo? - upita Josina, a u glasu mu se čitala žalost što i on nije sudjelovao u avanturi.
- Jako dobro - odgovori Vilko, pa pokretom glave pokaže na onu djevojku. - A koja je ova?
- Zove se Marija, došla je kod Mire.
Vilko klimne i primijeti kako ga Marija gleda, pa joj ulovi pogled i sramežljivo joj se osmjehne. Djevojka mu uzvrati osmjeh i porumeni.
Vilko duboko uzdahne: možda avantura, ona prava, tek počinje!?
KRAJ
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 29.07.2011. u 16:40 sati.