Ribolov i neke druge stvari
Dok je Vilko strpljivo i mirno ležao na vrućoj zemlji, a Blaž mu što je bezbolnije mogao vadio bodlje iz tabana, čitava je skupina prošla pored njih, jedan po jedan, udjeljujući utješne riječi Vilku, koji je samo žmirkao pod jakim suncem i mrzio biti predmetom pažnje. Jedva je dočekao da svečana procesija prodefilira pored njega i odahnuo je kad su se udaljili.
Ostavši sam s liječnikom Blažom, zagleda se nekim novim pogledom na more koje se zlaćano ljeskalo pod sve jačim suncem. Do sada, do ovog događaja, bio on u svojoj biti opasan ili ne, Vilko je more uvijek doživljavao kao veliko i plavo prostranstvo u kojemu čovjek može beskrajno uživati. A misao, da, umoči li ruku u more, na neki čudan način se povezuje sa čitavim svijetom, oduševljavala ga je. Sad mu se nove misli vrzmale umom: more ima i svoje drugo lice. Može biti opasno. Ubitačno. Naravno, Vilko je znao kako se na moru podižu silne oluje i kako ponekad u njima nestaju brodovi s čitavim posadama. Oduvijek je toga bilo i zauvijek će i biti, sve dok ljudi plove. Ali stradati od morskog psa? Biti požderan od ajkule? Ta ga je misao ukočila: bila je to najgora moguća od svih ružnih smrti koje je Vilko bio u stanju zamisliti: završiti u trbuhu proždrljive ribetine.
Osjećajući novo poštovanje u sebi, koje je odjednom odnekud izronilo i nastanilo se u njemu, gledao je u more i preispitivao svoje osjećaje. I silno se začudio, kad je shvatio da more sad voli još i više nego ranije. Kako je to moguće? Pa uplašio se kako se nikad prije uplašio nije i možda bi trebao zamrziti more? Ali to nije mogao. More je bila najveća ljepota na svijetu koju, svaki put kad pogledaš, vidiš drugačiju i uvijek još ljepšu. More možeš samo voljeti, nikako mrziti. Možeš ga se povremeno uplašiti, ali ne zamrziti, već samo još više poštovati zbog njegovih skrivenih opasnosti.
- Evo! - reče Blaž lagano ga potapšavši po tabanu. - Više ti stopalo ne liči na ježa.
- Gotovo?
- Gotovo.
Vilko brzo ustane i osloni se na ranjenu nogu. Bol mu prostruja uz list i popne se sve do kuka. Namršti se.
- Boli? - upita Blaž.
- Može se podnijeti.
- Bol će brzo proći - reče znalački Blaž, koji je već nekoliko puta doživio ovakvu neugodnost. - Sve sam ti povadio. Boljeti će, ali neće to biti nepodnošljiva bol. Kad malo prohodaš, činiti će ti se da je ni nema.
- A lijepo nas pješačenje čeka poslijepodne - uz osmjeh reče Vilko. - Možda netko i zaplače.
- Biti će zanimljivo - smijući se reče Blaž, pa prvi krene utrtim puteljkom, koji se jedva primjećivao. - Ma izgurati ćemo nekako. Janici neće biti lako. Jadnica, već joj je sad teško, a kad dođemo do brda, sam pogled na uspon će je dotući, pazi što ti kažem.
- Mekana je - reče Vilko. - Nikad se nije napregnula, preteška je i tijelo joj je mlitavo.
- Pa, sad će ga malo razdrmati - reče Blaž okrećući se prema Vilku i osmjehujući se. - Lijepo smo im rekli koliko je dugo i teško pješačenje, zar nismo?
- Tvoj im je stari održao čitavo predavanje o tome - reče Vilko prisjećajući se, kako su sjedili u rashlađenoj konobi i sladili se pršutom kojeg je Markan rezao i rezao, kao da ih je tri puta više oko velike bačve koja je služila umjesto stola nego što ih je bilo.
Izbili su na uzvišenje i dole, u uvali, ugledali svoju skupinu kako se brčka u moru. Svi su se kupali, osim Vilkove majke koja nikad nije naučila plivati. Rashlađivali su pregrijana tijela.
- Idemo i mi - reče Blaž razdragano i pojuri niz blagu nizbrdicu prema uvali.
Vilko je sporije i pomalo nećkajući se, oprezno hodao za njim, bacajući poglede prema kupačima koji su vriskali u moru. Uvala je bila duboko usječena u kopno i izlaz na otvoreno more nije bio širok i to je utješilo Vilka. Ali shvatio je, da mu se nikako ne ulazi u more. Po prvi put u životu nije želio plivati i roniti. Bio bi sretniji u hladovini, umjesto u moru, polegnut na vrućoj zemlji. Natjeravši samog sebe na odlučne korake, iako se nimalo odlučno nije osjećao, ušao je u more i kad mu je ono oplahnulo koljena, baci se u njegov zagrljaj i zaroni kao što je činio i bezbroj puta prije toga. Ali ovog puta nije bilo poznatog uživanja.
Plivao je i prskao se sa ostalima, vrišteći i zbijajući šale, ali nije osjećao radost u sebi. Nije se mogao otresti jedne jedine misli: neprekidno je mislio na morskog psa! Hoće li tako zauvijek ostati? Zar nikad više neće bezbrižno uživati u plivanju? Trudio se da mu se te misli ne pojave na licu i zadržao se u moru, prisiljavajući samog sebe ostati. Među posljednjima je izašao na obalu i osjetio silno olakšanje.
Svi su potražili smještaj u ugodnoj hladovini, ali Markan ih samo pogleda i Blaž, Šiljak i Vilko su znali što im je činiti: trebalo je sakupiti suho granje za vatru na kojoj će Markan pripremiti objed.
Dok su se saginjali prema vrućoj zemlji koja im je toplim dahom puhala u lice, iznenađeno su začuli smijeh. Ženski smijeh. Oprezno, kao da čine nešto zabranjeno, sva trojica ispuste granje na zemlju i krenu prema uzvisini iza koje je, kako se činilo, dopirao smijeh. Još opreznije izvirivši i pogledavši dole, prema moru, ugledaju barku i u njoj muškarca golog do pojasa: sjedio je na krmi i promatrao kupačice, dok je na provi sjedila njegova žena, sasvim obučena i sa maramom na glavi, rugajući se vrućini, i gledala kroz staklo morsko dno u potrazi za hobotnicama.
Dvije sasvim mlade djevojke, djevojčurci, praćakale su se u blizini barke i smijale razdragano, dok su jedna drugu pokušavale gurnuti pod vodu.
- Dosta je bilo! - poviče muškarac u vrućinu. - Idemo, više ništa nećemo uloviti.
Gledali su kako djevojke brzo plivaju i spretno, uz pomoć muškarca, koji im je sigurno bio otac, uskaču u barku, trljaju kose ručnicima i smiju se.
- Ona žuta je sasvim dobra - reče Šiljak sasvim tiho, kao da ga oni u barci mogu čuti.
- Je li? - upita podrugljivo Blaž: bio je najstariji, a Šiljak najmlađi od njih trojice. - Što ti znaš o ženama?
- A što ti znaš?
- Budalo! - reče Blaž i kvrcne ga po čelu. - Idi po drva i ne lupetaj više.
Povukli su se malo oprezno unazad, da ih oni sa barke ne opaze i vratili odloženom drvlju. Vilko je šutio, ništa nije htio reći. Slika one žute, kako ju je zbog kose boje slame nazvao Šiljak, nije mu izlazile iz glave. Ali, kad je Šiljak malo odmakao od njih, uvrijeđen zbog Blaževog postupka, Vilko više nije mogao šutjeti i upita tiho:
- Jesi li bio sa kojom?
Blaž ga pogleda i samo odmahne glavom. Zatim, osjetivši kako to odmahivanje glavom nije zadovoljilo Vilkovu radoznalost, doda:
- Ovdje, na selu, ti je drugačije nego kod vas u gradu.
- Kako drugačije? - upita Vilko.
- Istog časa kad se približiš nekoj curi, gotov si - odgovori Blaž. - Odmah te svi već vide oženjenog s njom. Čuvam se toga. Otići ću odavde, tvoj će me stari zaposliti, čim završim školovanje. I ne želim to izgubiti zbog jednog ili dva valjanja.
- Valjanja? - ponovi Vilko.
- Pa znaš ... - počne Blaž, pa zastane i zagleda se u njega. - A tako znači: dohvatilo je i tebe. Ja sam to prošao još prošle godine. Svi to prolazimo. Nemoj se mnogo zamarati s time.
- Ne zamaram se - reče Vilko suzdržavši pitanja koja su navirala i kasnije mu je bilo silno drago zbog toga, jer u njegovom je prijatelju brana suzdržanosti odjednom pukla i Vilko je slušao brzi govor Blaža i kad su se vratili u uvalu i pridružili ostalima, Vilko više nije bio isti.
- Gdje ste do sad, nevaljalci jedni?! - zagrmio je Markan, ali nije bio istinski ljutit i to su svi znali.
Vilko je čučnuo pored mora i čisteći ribu oštrim nožem, darom ujaka nakon prvog ribolova, razmišljao je otkrićima koja mu je otkrio Blaž, a ona djevojka, Žuta, kako ju je Šiljak prozvao, nepozvana mu se ušulja u misli i on ju je vidio kako osunčana zlatnim zracima podnevnog sunca, cijedi kosu boje slame, glavu držeći malo nakrivljenu prema desnom ramenu, a niz dugačka i bijela bedra kližu morske kapljice, dok održava ravnotežu u zaljuljanoj barci.
( nastaviti će se ... )
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 28.07.2011. u 15:28 sati.