Ribolov i neke druge stvari
Stojeći na samom rubu oštrog kamena, Vilko je gledao u plavu daljinu, držeći štap u ruci, ali je sasvim zaboravio na ribu. Položaj na kojemu je stajao, rt, mogao bi se nazvati nazubljeni oštri komad zemlje usječen u more, omogućavao mu je pogled na otvoreno more. A taj ga je prizor uvijek iznova očaravao. Dok mu je ranojutarnje sunce milovalo lice, Vilko je zatvorio oči i u mislima se otisnuo na neki stari brod koji je posrtao pod udarcima sivih valova uz fijuk ledenog vjetra. Mogao je osjetiti podrhtavanje palube ispod svojih nogu, toliko je njegova mašta bila živa.
Ali, umjesto palube, u njegovoj ruci zadrhti štap i Vilko otvori oči, trzne štapom i privuče ribu koja se upecala k sebi.
- Imaš sreće - reče mu Blaž: nije još ništa jutros ulovio i sa sve je većom ljutinom bacao udice daleko prema pučini u potrazi za veliko ribom.
- Ne, nego znanja - podbode ga Vilko: pružila mu se rijetka prilika i on je nije htio propustiti.
- Sjetiti ću se toga - reče Blaž keseći se prema njemu.
Stariji, koji su naravno čuli njihov kratki razgovor, razveseljeno su se osmjehivali, zabavljeni svojim udicama, svojim ješkama. Svi su lovili ribu, a Markan, Gromovnik Ilija i Striko hobotnice. Jedino Vilkova majka i Janica nisu učestvovale u sveopćem ribolovu, već su produžile malo dalje od grupe ribolovaca. Seka se radovala, jer bila je sretne ruke tog jutra i ribe su grizle njenu meku koju je naticala na udice, a ona ih, sad već sasvim vješto, užurbano skidala sa udice, ubacivala u torbicu koju je nosila prebačenu preko mršavih ramena, a osmjeh joj nije silazio s pomalo mršavog lica.
Gromovnik Ilija je prvi tog jutra izvukao iz morskog zagrljaja hobotnicu, bila je ogromna i Vilko se čudio tome, jer takav ulov se obično lovio na prilično dubljim mjestima, pomoću barke, a ne ovako, s obale, skačući s stijene na stijenu poput koza. A onda su potekle priče koje su uvijek počinjale s: "A ja znam ...", ili: "Sjećam se ..." i u kojima je Vilko silno uživao i kojih mu nikad nije bilo dosta. Slušao je napeto, pitajući se, hoće li i on ikad doživjeti toliko veliko lovačko-ribičko uzbuđenje, a koje mu će moći pričati prijateljima i koje će biti vrijedno pričanja i još vrednije slušanja.
Lovci na hobotnice, Markan, Gromovnik, Striko već poodmakli, jer njihov je način lova zahtijevao od njih neprestano kretanje. Jer kad bi sa mamcima kontrolirali određeni dio morskog dna, morali su krenuti naprijed, dalje, tu više nisu imali što raditi. Svi su bili iskusni i vješti u tom poslu i upravo zbog toga je Vilko prvo pomislio da mu se pričinja: to nije ništa drugo nego dugačka vlat trave koju zanosi podmorska struja, korenat. Ali nije se varao, nije to bila nikakva trava, već je sasvim jasno vidio krakove hobotnice kako se protežu, a onda se iza velikog kamena pojavi i "hrbok", glava hobotnice i Vilku zastane dah: pričinila mu se ogromnom!
- Heeeeeeeejjj! - zaviče što je glasnije mogao. - Evo jedne velikeeeeeee!
- Ne varaš se? - sumnjičavo upita Markan, jer trojica su iskusnih prošarali morsko dno svojim mamcima i ništa nisu primijetili.
- Veeeeeeelika je! - odgovori Vilko. - Hrbok joj je ogroman!
Striko se nasmije na te riječi i u nekoliko vještih skokova preko oštrih stijena približi se Vilku, dok su svi ostali zastali, prestali raditi to što su radili i napeto gledali u njih, iščekujući radoznalo daljnji razvoj događaja.
- Gdje je vidiš? - upita Striko.
- Eno! - Vilko pruži ruku i uperi prst pravo u kamen i hobotnicu ispod njega, a čija se smeđa i velika glava lijepo nazirala. - Je li je vidiš?
- Vidim.
- Ogromna je, je li?
Striko se nasmije i preleti pogledom preko uzbuđenog Vilkovog lica koje se zbog uzbuđenja zažarilo i oznojilo.
- Velika je - prizna Striko. - Ali ne toliko velika koliko si rekao da jest. Hoćeš li pustiti mene da je izvučem? Zbog njene veličine pitam. Jer bilo bi šteta da nam umakne.
Vilko se prisjeti onog svog dalekog iskustva sa ujakom i silno poželi izvući i ovu veliku, ali po šutnji i radoznalim pogledima drugih, shvati da svi napeto očekuju njegov odgovor. I osmjehne se.
- Izvuci je ti - reče, znajući, da za njih nije ovo samo sport, avantura, kao što je za njegove roditelje, Jerka, Janicu, pa i njega samog.
Striko mu ništa ne reče. Već je netremice vrebao morskog razbojnika, a Vilko mu se nastojao držati iza leđa, da mu ne smeta. Lijepo je vidio kako je Striko zamahnuo polukružno u plavoj i bistroj vodi i kako se dvije velike udice zabijaju u glavu hobotnice, tik iza očiju. I čas kasnije velika se hobotnica nalazila u zraku šibajući oko sebe crnilo. Striko je skine s udica i tresne na kamen koji se počeo zagrijavati, ali je hobotnica zbilja bila velika i nije je to ošamutilo, usporilo. Na Strikovo i Vilkovo zaprepaštenje, klizava zvijer otpuže niz stijenu i približi se pukotini u njoj. Dočepa li se pukotine …
- Pobjeći će! - vikne Striko.
Vilko, ni ne znajući da čini to što čini, ispusti štap na stijenu, sa koje se štap otkotrlja u more, ali se Vilko ni ne osvrne na njega. U jednom se mačjem skoku našao pored hobotnice i zgrabio je tik iza klizave glave, zabijajući vrhove prstiju u nju. Hobotnica mu se prilijepi duž čitave ruke i stegne, a Vilko umalo ne poviče. Strah ga zahvati, a bol u ruci odjekne.
- Sasvim opusti mišiće i jako zamahni rukom - mirno mu reče Striko. - Tako ćeš je se riješiti.
Strikov miran ton smiri Vilkovu paniku, pa se on uzvere na stijenu, jer nije želio ponovo pružiti hobotnici priliku za bijeg, prisili se sasvim opustiti mišiće koje je grčevito stisnuo uplašivši se. Podigne ruku u zrak i zamahne svom snagom koju je našao u sebi. Hobotnica pljesne na ravni kamen, a Vilko odahne. Striko priskoči hobotnici i nožem je probode, dok je ona i dalje štrcala crnilo oko sebe.
Striko je ostavi ležati na kamenu i priđe Vilku, pa ga uhvati za ruku koja ga je boljela i na kojoj su se nazirali tragovi nemilosrdnog stiska.
- Dobro te je stisla - reče mu Striko uz osmjeh. - Ali nije ništa strašno. Malo razgibavanja i sve proći.
- Ali jest velika! - reče Vilko: nije želio razgovarati o bolu kojeg je osjećao u ruci, pogotovo ne o strahu i panici koja ga je na trenutak zahvatila.
- Velika je - prizna Striko. - I nije mi jasno kako smo je propustili. Imaš oko sokolovo. I jako si dobro, smireno, otresao beštiju sa sebe.
"Oko sokolovo", mislio je Vilko ulazeći u more i plivajući prema svom odbačenom štapu, kojeg je struja vukla prema pučini. "Baš kao i u onoj knjizi".
Prohladno more prijalo je njegovoj bolnoj ruci. Boljelo je, da, i uplašio se jako, ali nikad se ne bi odrekao tog doživljaja. Bilo je divlje uzbudljivo i osjećaj koji je bujao u njemu bio je prekrasan. Može li postojati bolji, veći, jači? Vilko je, plivajući sad s štapom u ruci i nazad, prema obali, dok su mu sa obale domahivali, osjećao kako je događaj s hobotnicom obogatio njegov život.
A bilo je još uvijek rano jutro. Što li mu dan još donosi?
( nastaviti će se ... )
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
Post je objavljen 26.07.2011. u 15:25 sati.