Ljudsko ponašanje rezultat je interakcije mentalnih stanja i neposredne socijalne situacije. Ponašanja su definirana kao naučene, globalne procjene koje utječu na misao i djelovanje. Ponašanja su osnovni izrazi odobravanja i neodobravanja, naklonjenosti i nenaklonjenosti, sviđanja i nesviđanja. Čovjek se oslanja na naučene obrasce ponašanja. Koristi ih kao nacrt vlastitog življenja.
Skloni smo vjerovanju kako se rađamo bespomoćni s nedostatkom obrazaca ponašanja neophodnih za život u ljudskom društvu. Iz tog razloga dijete mora naučiti kulturu svoga društva. Usvojiti zbirku ideja i navika njegovih pripadnika.
Kultura ima dva bitna svojstva koja su ujedno i njeni osnovni nedostaci. Naučena je i zajednička, a samim time neprilagođena pojedincu.
Socijalizacija definira pojedinca prečesto zatirući svaki nužni otpor prema opće prihvatljivom i prikladnom.
Kroz osnovni proces učenja formiramo stavove na koje veliki utjecaj ima povijest nagrada i kazni, stavovi koje iskazuju roditelji, prijatelji i neprijatelji, socijalni i kulturni kontekst u kojem živimo, kao i iskustva kojima raspolažemo.
Stavovi koji su dobro zapamćeni i bliži našoj samosvijesti vjerovatnije će voditi naša ponašanja.
Jedinstvenost pojedinca bazično nestaje i postajemo interpretatori.
Konstantno socijalno uspoređivanje način je života. Uspoređujući često gledamo sličnosti, a manje jedinstvena svojstva.
Ljudske misli, osjećaji i ponašanja pod utjecajem su stvarne, zamišljene ili podrazumijevajuće prisutnosti drugih. Društvenom utjecaju skloni smo čak i u odsustvu drugih ljudi, pri gledanju televizije, čitanju novina ili sljedeći internalizirane kulturne norme.
Tuđi uspjeh koristimo kao metar za vlastita dostignuća. Tuđe osobine pretražujemo po ladicama bliskih osoba pokušavajući pronaći sličnosti. Iznova negirajući jedinstvenost. Ne poštujući raznolikost. Stavljajući estamp na svako iskreno djelovanje.
Glad koju usporedba stvara može pokrenut potrebu za ostvarenjem cilja, ali u konačnici sam cilj prestaje biti izbor.
Referentne točke su mogućnost, nikako nužnost, a najmanje bi trebale biti polazišta s kojih će se odvijati naša daljnja ponašanja.
Koristimo kognitivne prečace kako bi uštedjeli vrijeme i energiju. Vjerovatnost ishoda procjenjujemo jednostavnošću kojom takav ishod možemo zamisliti.
Podložni uvjetovanim podražajima zaboravljamo prošlost ostaviti iza sebe, budućnost sa strane, a trenutak ne stavljati u suprotnost.
Usporedbe nisu potrebne da bi znali odabrati. Izbor je nužan.
Post je objavljen 26.07.2011. u 02:44 sati.