Marketing
Stihoklepac
LXXXIV
Godina je prošla,ide sada druga
i polako me već sada hvata tuga
jer svaka će brže od prethodne proći
i sve rjeđe i teže će od sada moći
poljupce i zagrljaje u željenoj mjeri
svojoj princezi da mama dijeli.
Nije mi nešto do učenih riječi
jednostavnost mi lakše tugu liječi
Brzo je prošlo a ne znam kako
sve to sad sročit da shvatite lako.
Ne biram izraze,sami se nižu
dok suze niz nos se polako skližu.
Pričala jednom mi cimerica
onako prosijeda pjegavoga lica
da dijeli vrijeme na ono prije
i ovo sada dok kćer joj se smije
a meni podsmjeh se krio na usnama
nisam znala,tada sam bila tek dvojici mama.
I nisam razumjela šta želi mi reći.
Godine su prošle a momci sve veći
I rodi se kćer i ja tada shvatim
na trenutak se u ono vrijeme vratim
i skroz mi je bliska ta priča od prije
jer sada se i nama kćer i sestra smije.
Njen osmjeh topi sva srca od leda
razgali dušu svakom koga pogleda
Teško se sjetiti kako nekad je bilo
kao kroz maglu snova da se zbilo
Sunce i zvijezde s njom su sjaj pokazali
a tek djelić puta skupa smo propuzali.
Korake čekamo ne žurimo nigdje više
Volimo ju kad plače,kad se smije,kada siše
Volimo se i sad ja sve baš kako biti treba
blagosov iz naših srca i sa samog neba
Prosijeda sam al bez pjega i sad znam i sama
vrijeme dijelit na prijašnje i od kad je ona s nama.
Post je objavljen 26.07.2011. u 01:45 sati.