Na takvom mjestu nije samo vježbalište jedino zanimljivo mjesto. Isto tako puno natjecateljskog duha može biti svlačiona kao i zajednički tuš. Dok za ženski dio ne mogu sa sigurnošću govoriti, budući bi moj ulaz tamo bio okvalificiran kao voajerizam te bio poticaj za masovnu histeriju, muške svlačione pravi su raj za studente psihologije a naročito za one koji se zanimaju za bihevioristiku.
Već se po ulazu u svlačionu mogu dobiti prvi dojmovi o ostalim članovima.
Neki pri ulasku pristojno pozdrave, neki totalno ignoriraju ostale članove a neki se glasno i srdačno pozdravljaju uz isto tako glasne rasprave o vježbanju prošlog tjedna, koliko su jaja pojeli za doručak ili seksualnim uspjesima prošlog vikenda. Iako odjeća ne čini čovjeka, o njemu puno govori. Budite sigurni da frajeru koji vježba u tanga latex trikou nitko neće okrenuti leđa pod zajedničkim tušem.
Ponekad čovjek ima nesreću da se mora presvlačiti pored ormarića osobe koja ili unutra drži danski kozji sir ili bi ozbiljno trebala razmisliti o kupovini novih tenisica.
Znate li kako odrediti da li ste antipatični uposleniku koji bilježi dolaske i dijeli ključeve od ormarića? Ukoliko se svaki put pri presvlačenju morate gurati sa još dvojicom koji imaju ormariće lijevo i desno tik do vas dok ostatak svlačione zjapi prazan, sumnje su osnovane.
Ti su ormarići toliko uski da se, ako želite nešto izvaditi iz njih, morate postaviti pobočke.
Promoćuran te vičan u uočavanju očitog, i tu razlikujem dvoje vrsti ljudi u svlačionicama; jedni, sramežljivi, skidaju se sa ručnikom oko pasa i nakon tuširanja užurbano navlače gaće (pa tek onda normalnijim tempom ostatak svoje odjeće) dok drugi besramno paradiraju okolo goli dok suše kosu ili se važu, obično s ručnikom nonšalantno prebačenim preko ramena.
Pod tuševima se duh rivalstva nastavlja. U obliku ponašanja koje se mogu imenovati kao dobro poznato, isključivo muško natjecanje, „čiji je duži“ te takozvanu „igru čekanja“.
Kod „čiji je duži“ govorimo o nenapadnom mjerkanju međunožja osobe pored te uspoređivanja sa svojim. Usprkos činjenici da je to jedan od rijetkih anatomskih detalja koja vježbanjem ne raste, dakle, oko toga se ne može ništa učiniti, čest je razlog depresije i kivnosti još dugo nakon napuštanja vježbaone.
Igra čekanja se u pravilu igra samo udvoje a objedinjuje fiziološku potrebu sa lijenošću. Koliko puta vam se desilo da ste dobili nagon za pišanjem tek nakon što ste ušli u kadu ili pod tuš? I to opetovano, iako ste mogli otići na zahod prije nego ste stupili pod tuš?
Kod kuće to i nije tako veliki problem. Jednostavno otpuštanje par mišića zdjelice i stvar je riješena. (Što? Čujem li ja to zvukove gađenja? Primjedbe tipa ja-to-ne-bi-nikad? Hajde, hajde. Stvar ima i ekološku stranu – istovremeno uriniranje i tuširanje štedi litre vode koju bi potrošili ispiranjem zahoda. Dakle, samo naprijed, dodajte svoj žuti obol za zeleni planet!)
Kod zajedničkih tuševa jednostavno ispuštanje urina u Jadranski sliv i nije tako jednostavno. Onaj nabildani tip s ožiljcima po cijelom tijelu možda nije tako ekološki nastrojen, a ako ćemo baš pošteno, jedno je pišati po vlastitim stopalima, a drugo kad stojite u tuđoj pišalini.
I zato, iz čiste obazrivosti prema bližnjem svomu, u igri čekanja se tušira toliko dugo dok se onaj drugi ne makne da bi se potom mlazu vode iz tuša slavobitno dodalo svoj žuti mlaz pravac podnog slivnika.
Ponekad se nađu dvojica takvih koji čekaju da se onaj drugi makne. U tom slučaju tuširaju se dovoljno dugo dok ne nestane tople vode, ili, najčešće, dok ne odustane onaj koji ima jaču sposobnost kontrole nad vlastitom fiziologijom stići do obližnjeg sanitarnog čvora.
Post je objavljen 25.07.2011. u 18:54 sati.