Ne raditi ništa što ne bi htio da drugi rade meni je jedno od stupova koji drže cijeli moj sistem ponašanja nasuprot drugih. To što sam šlampav i nesmotren ko slon u staklarni što se tiče međuljudskih odnosa me ne opravdava ali svakako nije namjerno. Nenasilje je moj svijetonazor kojeg mislim poštivati do zadnjeg daha jer odati mu se, po meni, znači izgubiti dostojanstvo koje resi misleća stvorenja.
No desilo se i meni i to jutros, Probudio sam se sav mamuran i zgužvan u postelji u vikendici na moru najbolje prijateljice. Netko je spavao na meni i kad sam se osvjetio toga radije sam odlučio ići sjesti ponovno za stol sa onim okorjelima koji su nastavili cugat cijelu noć. Morila me žeđ i sve što sam htio je legnuti negdje i opet ubiti oko. No morao sam se dići jer je prijatelj odlazio za Rijeku a ja sutra radim tako da si nisam mogao prijuštiti ostanak. Pozdravio sam prijateljicu koja je trčala maraton cijelu noć i lagano krenuo prema izlasku sa plaže.
A onda mi je jedan poznanik, isto pozvan na rođendan, koji ima neke nerješene probleme sa sobom pa pije ljekove i alkohol i biva agresivan, uputio nekoliko uvreda i opalio nogu u guzicu. Instantno sam zaboravio sve lijepe ideale kojima se kitim i u koje vjerujem te nasrnuo na čovjeka. Skinuo sam torbu te ga pokušao pogoditi po glavi sa njom, pošto je bio pijan motorika mu i nije bila najbolja strana dok sam ja bio odmoren i u stanju da se branim i napadam. Nekako smo završili na podu i tu sam osjetio žeđ za time da mu napravim neku ranu iz koje će šiktati krv, osjetio sam tu neku potrebu da ga opalim po licu ali taman kad sam se namještao da sjednem na njega i počnem lupat, netko nas je zaustavio i povikao "dosta!". U tom trenutku kao da sam se osvjestio: tko sam, što sam, gdje sam bio i gdje idem, povratak lucidnosti. Nisam ni shvatio da sam se porezao na kamen dok sam bio na koljenima a ta rana me gadno peče no u tom trenutku sam vjeroatno mogao biti pogođen i na smrt ali bi nastavio sa onime što sam namjeravao. Bio sam nameračen, ma kakvi, narajcan da tipu pokažem da mu je ovo bio prvi i zadnji put da mi prijeti i da ulazi u moj osobni prostor. Kada su nas prekinuli, ostao sam bez force i bijes je postepeno jenjavao, jako mi je drago da nisu dopustili da nastavim.
I sad ne mogu vjerovat, osoba koja se nada istinskoj demokraciji i pravednoj raspodjeli dobara u kojoj su svi ljudi isti je imala želju da zubima iščupa grkljan tipu iz vrata. Da ga unakazi i osakati, da mu razbije grotu u glavu kojih je tamo bilo u izobilju. Isto takvo nešto sam osjetio u Griču u Zagrebu kada mi je neki tip sa još dva pobočnika iz čistog mira prišao i rekao "jebem ti mater". Optirao sam da idemo ća iz tog birca zahvalan nebesima što u tom trenutku nisam imao pivsku flašu u ruci jer bi završila tipu na glavi dok bi me njegovi frendovi koji su samo čekali reakciju, istamburali. U Osijeku sam plakao u bolnici kada sam gledao svoje prijatelje polomljenih glava samo zato jer je jedan od njih rekao pred deset grubijana jedan efeminizirani "nema problema". Vidio sam kako im je sjevnula mržnja u očima. Kad su nas okružili onda sam si rekao da će barem jedan odvesti doma sjećanje na mene. Zašto toliko nasilja mora biti? Od tada se ne bojim rulje a kamoli pojedinca.
A jutros je došlo k meni.
Ovaj tip koji me napao se već htio prije tuči sa mnom, zapravo on zabrije i želi se onda tuči sa bilo kime tko mu je u tom trenutku antipatičan. Zato se zna i desiti da dobije batine, pogotovo od ljudi koji ga ne poznaju kao mi. Tip će mi se ispričavati i plakati da nije htio ali već mi se bio ispričao i govorio da to više nikad neće učiniti. Opet će se desiti i nadam se da ću u tom trenutku radije uteči nego učiniti nekakvu glupost koju ne moreš povratiti. Jasno mi je zašto je publici išla slina dok su u areni gledali gladijatorske borbe.
Očito nisam tako pozitivan kako sam mislio, ne želim više nikada osjetiti taj nagon, zov ili što je već ali ljudsko nije. Zaista se nadam da me više nikad neće povuči sa sobom.
Sada se bojim samog sebe i što sam ja to u stanju učiniti..
Post je objavljen 24.07.2011. u 20:13 sati.