Pregled posta

Paralela McVeigh i Breivik

Povodom masovnoga ubojstva u Norveškoj treba napisati par riječi. Takve stvari brzo padnu u zaborav, dogodi se nekakva nova tekma na tv-u, ode se na more na godišnji, treba u sklopu nekih radnih obaveza razmišljati o drugim stvarima. Ubijeni nisu imali sreće na vlastitoj koži su iskusili da se sranja događaju svugdje ako se dovoljno dugo čeka, ako Norveška nije sigurna ko je onda sljedeći na redu? Lihtenštajn? San Marino? U svakom slučaju preživjeli i nezahvaćeni ovom tragedijom sigurno će se ipak munjevito vratiti svojim poslovima, kućama i birtijama sijući tako sjeme nekih budućih tragedija… Dobro možda malo previše filozofiram, ali možda i ne.
Meni je recimo vrlo jadna rasprava koje se otvorila na internetu o tome je li samoproglašeni vitez Breivik ustvari kršćanin i konzervativac kao što se predstavlja na fejsu. Čim sam to pročitao rekao sam- evo ga!-Padaju u drugi plan onih 90 ubijenih, padaju u treći plan svi ljudi koji su ostali bez članova obitelji, bez djece. Jedine prave žrtve ovog masakra od sada su legitimni kršćani i konzervativci kojima se očito podmeće, ovo je sve protiv njih učinjeno.
Učinile su to ateističke sile CIA, Mossad i Masoni koje su jadnog i labilnog mladića isprogramirale za ubilački pohod.
Takav dojam barem se stječe iz internetskih medija.

Danas svaki bedak brije na teorije zavjere, jasno mi je to, ali zbog takvih retarda i mi starinski ljubitelji sočnih teorija izgledamo ko debili. To mi je malo krivo- dajte se ljudi vratite pivicama u parku, tekmama na stadionu, kladionicama, utrkama pasa ili čim se već bavite većinu vremena. Nemojte koristiti riječi koje ste negdje pročitali, a za koje ne znate, ne značenje, nego niti kako se pravilno izgovaraju.

Nevjerojatno ali nekako je Breivik sam postao žrtva i to prije negoli su se njegove žrtve ohladile.

Nego ajmo razmotriti samu stvar tj. teroristički napad. Što je tu zapravo čudno i nevjerojatno? Pa meni baš ništa. Imamo pojedinca sa nekim ubilačkim nagonom i manijom veličine, koji ima pristup oružju, vješt je s njime, discipliniran u svojoj namjeri, itd.

1995. u SAD-u zbio se prilično identičan slučaj u gradu Oklahoma City, broj žrtava još je bio veći oko 160- bombaš Tim McVeigh napravio je isto bombu od umjetnog gnojiva i dovezao je u kombiju pred vladinu zgradu. Ostalo je povijest. Ono što je važno da je taj McVeigh bio bivši vojnik razočaran životom i sustavom koji je, kako to obično biva, umjesto traženja rješenja u sebi tj. vlastitom umu, počeo posjećivati sastanke nekih društava koja furaju borbu protiv sistema i općenito njeguju kult okrivljavanja drugih za svoje probleme. U konkretnom slučaju bila je to nekakva tzv. milicija tj. hrpa ljudi koji se oblače u maskirne hlače i igraju se rata po poljima, a poslije toga uz pivu i roštilj seru o zločestoj državi i vlasti koja ih tlači. Očita je paralela između McVeigha i Breivika koji se vjerojatno tražio u nekim sličnim organizacijama- strankama tzv. desne orijentacije. Sigurno da su i jedan i drugi ubrzo shvatili da su te organizacije samo psi koji laju ali ne grizu jer ugristi vlast i državu znači i presuditi sam sebi, a onda više nema piva ni roštilja- prioriteti su ipak prioriteti. Razočarani morali su prenijeti stvar na viši nivo- evoluirali su u usamljene strijelce i ispunili ono što su zacrtali kao svoju sudbinu.





Razne teorije postoje i o bombaškom napadu u Oklahoma Cityu najpoznatija je ona da je osim McVeighove bombe u kombiju ispred zgrade postojala još jedna u podrumu koju je postavio Hussain al-Hussaini operativac Al Qaide. Meni malo glupa teorija jer kao što se jasno vidi sa slike nešto je grunulo ispred zgrade, a u prizemlju su potporni stupovi ostali stajati osim u dijelu koji je očigledno bio najbliže eksploziji.
No dobro, poanta bi bila kako je ponekad za najopasniju urotu dovoljan jedan čovjek Conspiracy of one kako se to kaže. Jedan um je dovoljan za bilo što tako da se tu ne trebamo puno čuditi.

Puno bi konstruktivnije bilo razmisliti što može zaustaviti destruktivni um možda prije nego se uopće usmjeri u tom pravcu ili pak kad već daleko zastrani u svojoj žudnji za obračunom sa zamišljenim neprijateljima.
Koji je korijen žudnje za konfliktima bilo kakve vrste čak i u naoko mirnim situacijama i zemljama kao što je bila Norveška? Koliko smo mogli saznati Breivik je imao nekavu farmu i uzgajao lubenice na selu, drugim riječima nije baš bio izložen imigrantima, muslimanima itd, koji su koncentrirani u nekim getima Osla, pravo pitanje je da li je osim u svojoj mašti imao s njima ikakva kontakta? Da li je ikada bio na bilo koji način uvrijeđen, ozlijeđen, zakinut, opljačkan od stranaca u Norveškoj? Ni to naravno ne bi bilo opravdanje ali je svakako bitno za raspravu. To za sad ne znamo.
Ono što znamo kao fakt je priroda ljudskog uma. Priroda uma je zaje... (to je moj stav i nikako se prestavlja stav bilo budističke filozofije bilo neke druge osobe iz tog svijeta). Ono što sam čuo od relevantnih ljudi je sljedeće:
Nedisciplinirani um sklon je podražajima, um koji nije na miru sam sa sobom ne podnosi mir izvan sebe. Ako um koji nije na miru živi u mirnom okruženju taj izvanjski mir za njega predstavlja samo iritaciju. Tada um da bi ublažio tu iritaciju stvara izvanjske konflikte sa drugima kao vrstu privremenog olakšanja.
Meni se to čini kao rana koja jako svrbi ali nikada neće zacjeliti ako je uporno češkaš. Osjećaj je privremeno dobar i čini se kao rješenje ali dugoročno je samo začarani krug.

Za čovjeka koji žudi za konfliktima i obračunima s drugima život na mirnoj farmi sigurno nije bio koristan. Iako neprijatelji nisu bilo oko njega bili su u njegovom umu. Koliko određeni politički stavovi ili vjerska uvjerenja mogu potencirati to stanje u to ne želim ulaziti ali bojim se da masovna i popularna kultura današnjice ide baš prema tome - prema kultu ekstrovertiranosti- prema obračunu sa onim što je oko nas umjesto sa onim što je "unutra", obožava se izvanjske podražaje, ljude se pumpa mitovima i bajkama ne bi li to prihvatili kao ultimativnu i neizbježnu stvarnost. Onda kad se dogodi najgore svi se čude.
Da, u ovom slučaju puknuo je psihički bolestan čovjek, vjera i politika nema veze s tim, ali što kad počnu pucati čitavi narodi, čitave zajednice kao što se događa u ratovima? Da li će opet ostati samo čuđenje: odakle sad to, kako je to moguće? Što su drugo svi oružani sukobi nego isto ovo samo organiziraniji i u kontroliranijim uvjetima?





Post je objavljen 24.07.2011. u 12:16 sati.