Moderna je poslovica kako grad bez muzeja nije grad. Razmatrajući ju u vrgorskim okvirima lako uočavamo istinitost takve tvrdnje. Vrgorac je grad čija je povijesna građa uglavnom smještena izvan njegovih granica. Do prije par godina sva napisana povijest našega kraja bila je ukoričena u tanke knjižice i sinteze upitne znanstvene vrijednosti. Naravno, ne treba kritizirati one koji su ih napisali, već se preko njih može lako dokazati na kolikim je niskim granama istraživanje povijesti i općenito kulture našega kraja. U posljednje vrijeme nešto se na tom polju radi, ali isključivo izvaninstitucionalno i amaterski.
Kada se misli na pojam muzeja mnogima često na pamet padnu izložbe, stalni i povremeni postavi razne tematike. Međutim takve aktivnosti su tek naličje aktivnosti muzejskih institucija. Važnije je ono što je smješteno iznad galerije, a to su uredi u kojima se aktivno radi na otkrivanju, obrađivanju i valorizaciji nacionalne ili lokalne kulturne baštine, povijesti, etnologije i sl. Ljudi koji rade takav posao vrsni su znalci svoje struke, čiji rad nije ograničen osmosatnim radnim vremenom. Štoviše on je kontinuiran i pun odricanja. Na takvim pojedincima i grupama leže aktivnosti institucije kao što je muzej. Vrgorcu je takva institucija i više nego potrebna, ako ništa zbog činjenice da živimo u gradu čija se pisana povijest gotovo u cijelosti nalazi izvan njegovih granica. Vrgorska pisana povijest dakle nije sačuvana u Vrgorcu, onda je skrivena u mnogobrojnim arhivima i knjižnicama Makarske, Zaostroga, Splita, Dubrovnika, Zadra, Zagreba, Beograda, Beča i Venecije, a tamo će i ostati dok gradska uprava napokon ne započne radnje koje će imati za cilj osnivanje Muzeja Vrgorske krajine, odnosno Muzeja Grada Vrgorca. Bilo kakav rad na istraživanju naše kulture i povijesti dotad će biti ograničen na volju i želju marljivih pojedinaca. Međutim, uz institucionalnu potporu i znanstvenu pomoć i takvi će pojedinci raditi više i kvalitetnije. Sve sa ciljem da se pisana povijesna građa vrati u Vrgorac i napokon počne objavljivati.
U prošlosti je bilo nekoliko inicijativa da se u Vrgorcu osnuje muzej. Posljednja je bila ona otprije dvije godine koja je imala za cilj osnivanje vrgorskog muzeja u prizemlju zgrade bivšeg ureda Režije u parku, a javljale su se ideje i da se muzej otvori u jednoj od osmanlijsko-turskih kula. Obje te inicijative zapravo pokazuju neznanje o tome što zapravo jedan muzej ima za svoju djelatnost. Kako sam rekao iznad, djelatnost muzeja tek je malim dijelom vezana za postavljanje izložbi, a većim dijelom ona zapravo obuhvaća znanstveni rad. Stoga, nekakva etnološka zbirka u Tinovoj kuli nije muzej, već, dakle, zbirka ili stalni postav. Ako funkciju muzeja gledamo na takav način, onda je očito da neka turska kula ili prizemlje ureda Režije nisu adekvatno rješenje, kako za čuvanje građe, tako ni za rad djelatnika. Vrgorcu treba nova zgrada koja će biti namijenjena isključivo polju kulture.
Proteklih nekoliko godina često se spominjala namjera izgradnje Doma kulture. Bio je to jedan od predizbornih obećanja vladajuće stranke na proteklim izborima. Radi se načelno o izvrsnom prijedlogu koji će postati funkcionalan tek uz neke preinake. Mišljenja sam kako bi se Dom kulture trebao graditi negdje na prostoru naselja Put Škulja, kako bi se dio institucija maknuo iz starog središta grada, a takav Dom bi u unutar svojih zidova udomio muzej, galeriju, gradsku knjižnicu i višenamjensku dvoranu. Tek takvom podjelom prostora Dom bi mogao zaživjeti. Muzej i galerija bile bi nove institucije u našem gradu, kulturne večeri, tribine, predavanja i slične manifestacije maknule bi se iz dvorane Grada u dvoranu Doma, a knjižnica bi se mogla izmjestiti iz potpuno neadekvatnih uvjeta skladišta Doma sportova.
Naravno, u ovakvim projektima se uvijek postavlja pitanje financija. Prije nego postavimo to pitanje, treba postaviti jedno drugo, a ono glasi: želi li Vrgorac muzej i je li pokretanje jedne takve institucije u interesu grada Vrgorca? Vjerujem da nema građanina u Vrgorcu koji će na takvo pitanje odgovoriti niječno. Sad kad smo to riješili trebamo postići konsenzus cijele političke i šire javnosti kako će se na primjeru projekta muzeja gurati isključivo javni interes, a ne sitni interesi pojedinaca na čelu vladajuće grupacije koji će sutra u svrhu kontrole i nepotizma gurati kadrove ili donositi odluke koji neće biti u isključivom interesu naroda, njegove kulture i baštine. Ako se i tu dogovorimo, onda će stvari krenuti kudikamo lakše.
Vratimo se na financije. Mišljenja sam kako je financiranje izgradnje zgrade od prizemlja i jednog do dva kata, u koji će biti smješteni muzej, galerija, knjižnica i višenamjenska dvorana, projekt koji je moguće pokriti preko pretpristupnih i drugih fondova Europske unije. Grad Vrgorac prvo mora iznaći slobodnu građevinsku površinu u četvrti Put Škulja (ili u nekoj drugoj) na kojoj su uređeni imovinsko-pravni odnosi, potrebno je pronaći agenciju koja se bavi izradom ovakvih projekata za sredstva Europske unije, odnosno obučiti jednog djelatnika gradske uprave na tematskim seminarima o fondovima, i nadati se da će ideja proći. A nema razloga da ne prođe, bar većim dijelom, ukoliko se kvalitetno napravi. Da bi se to učinilo potrebno je istražiti iskustva drugih gradova u Hrvatskoj i izvan nje, te proanalizirati funkcioniranje lokalnih muzeja u hrvatskim gradovima koji su veličini slični našem. Takve analize trebale bi nam dati odgovor kakav prostor trebamo, kako ćemo ga urediti i koji kadar zaposliti, te koliko će nas to sve koštati. Lokalni muzeji kao zaposlenike imaju povjesničare, povjesničare umjetnosti, arheologe i etnologe. Vrgorcu trebaju sve te struke, a koje ćemo izabrati, ovisiti će naravno o dostupnim sredstvima i kadrovima. Vjerujem kako je pristupanje Europskoj uniji povijesna prilika da se ostvari jedan ovakav projekt, a koliko će u svemu tome biti političke volje i mudrosti, to ćemo tek vidjeti.
Post je objavljen 22.07.2011. u 17:17 sati.