Marketing
2-in-1
photo by rU
Paula i Lina, kratka priča ...
Paula.
Obla, oniža, plavokosa i plavooka, najčešće u plavom, Paula bi najradije hodala bosa ili bi koračala nečujno, u jednostavnim crnim cipelama ravnih gumenih potplata. Pauli bi se ponekad činilo da posjeduje mudrost starosti, a ponekad bi se i sama nasmijala vlastitoj dječjoj naivnosti. Paula je uvijek davala, uvijek poklanjala, uvijek vjerovala, rijetko očekujući nešto zauzvrat. Paula bi se često osjećala nepotpunom, neprilagođenom, nekompatibilnom, poput četvrtastog oblika koji netko silom pokušava utrpati u okruglu rupu. Paula nikada u životu ništa nije namjerno razbila, nikada nije izbrisala ni jednu napisanu riječ, nije zaboravila ni jednu uspomenu, ni lijepu, ni bolnu.
Uz vjeru i nadu, Paula je u svojoj plavoj torbici uspomena sa sobom uvijek nosila i sumnju i krivnju.
Lina.
Zlatokosa, vitka i visoka, Lina je najčešće bila u crvenom. Kročila bi samouvjerenim plesnim korakom, u crvenim cipelama, na potpeticama od 15 centimetara koje bi glasno kuckale u ritmu njezinih koraka. Lini se činilo kao da se rodila toga jutra. Sva njezina sjećanja starija od današnjeg dana kao da su nestala u svitanje. Lina se osjećala tek nastajućom, no ipak već zaokruženom i potpunom, nedirnutom tugom, neobilježenom ožiljcima i sjećanjima. Lina je uživala u tom osjećaju novine i potpunosti, u toj slobodi bez sjećanja, u toj novostečenoj sposobnosti da i uzima, a ne samo daje.
U maloj crvenoj Lininoj torbici nije bilo ni sumnji ni krivnji, samo jarkocrveni ruž i mala bočica 'chanela'.
Paula i Lina
Da su se ikada negdje - u nekoj dvosmjernoj ulici - susrele, Paula i Lina bi se mimoišle, ne razmijenivši pogled. Jer, Paula je uvijek hodila s pogledom uprtim u oblake a Lina je svijet oko sebe promatrala s novootkrivenom smjelošću pa bi, pogleda uprta u daljinu, prošla pokraj Paule ne primjetivši je.
Da su se ikada susrele ...
No, tko zna. Možda se i jesu susrele, Paula i Lina. Susrele ili barem mimoišle jednog majskog dana, možda, kad je sve cvjetalo, a slatki mirisi opijali čula. Tko zna, možda su se čak se i ovlaš dodirnule ramenima, u prolazu, obje nesvjesne one druge ...
Ako i jesu, ni jedna se od njih dvije toga nije sjećala.
...
Paulina
U predsoblju je na komodi stajala staklena zdjela puna bistre vode u kojoj su plutali cvjetovi ljubičica. Ušavši, Paulina udahnu slatki miris i okrenu se prema sestri koja joj se osmijehivala u znak dobrodošlice.
Sjećaš li se kako nam je baka, svakog Uskrsa, pripremala upravo takvu cvjetnu kupku za jutarnje umivanje? upita sestra Paulinu.
Paulina se nasmiješi sestri i nagne se nad zdjelu s ljubičicama, kao nad ogledalo. I tada, na trenutak, pred očima joj bljesnuše boje - prvo plava, a potom crvena. Dva se pogleda susretoše, dva lica pogledaše jedno u drugo. Paula je gledala Linu, Lina Paulu. Pogledaše se, a u pogledu im bljesnu znak prepoznavanja. A tada se plava i crvena stopiše u ljubičastu.
Paulina zagrabi u dlanove svježu i hladnu vodu koja je mirisala na ljubičice i njome spere taj kratki trenutak prepoznavanja.
...
P.S. Stariji posjetitelji 'Jezeraca' možda se i sjećaju ove
već ispričane priče ...
Ne znam što me potaknulo da je ponovo objavim baš danas. Možda 'dva pogleda u jednom' moje mačje ljubimice Bjanke, možda kapi kiše koje se danas igraju sa sunčevim zracima, možda tablica s imenom Paulina na kućnom zvoncu kraj kojeg jutroh prođoh na putu do kioska s cigaretama ...
Tko zna ...
Ako ne znaju ni Paula ni Lina,
možda bi trebalo pitati - Paulinu ...
Post je objavljen 22.07.2011. u 08:54 sati.