Nedavno sam sudjelovala na konferenciji "Izolacija ili integracija: kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu" koju su organizirale B.a.B.e. O manjinama i medijima u Hrvatskoj ranije sam napisala jedan članak za publikaciju "Na marginama: manjine i mediji u jugoističnoj Europi" u kojem sam zaključila da je potpuna uključenost manjina u društvo moguća isključivo samo onda kada se i mediji specijalizirani za manjine i mainstream mediji počnu baviti manjinskim pitanjima na inkluzivan način, istovremeno izbjegavajući zamku nepotrebne prakse stereotipiziranja i diskriminacije manjina.
Hrvatske su nacionalne manjine u medijima, bez obzira na Ustavom zagarantiran pristup masovnim medijima i institucije koje jamče manjinsku zastupljenost, povremeno getoizirane. Naime, radio i televizijske stanice na državnom, regionalnom i lokalnom nivou obavezne su promovirati etničku raznolikost, te ostvarivati i emitirati programe predviđene za informiranje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama na njihovim jezicima. Međutim, takva je odredba obavezujuća samo za one emitere koji se finansiraju putem državnih i lokalnih ili regionalnih vladinih budžeta. S druge strane privatni mediji, predvođeni kapitalom, koji nisu obavezni poticati interkulturalnost u svojim programima, pitanja vezana za nacionalne manjine uglavnom oslikavaju kroz političke teme, ponekad čak i promovirajući uvriježene etničke stereotipe. Marginalizacijom tema koje se bave manjinama, privatni mediji ne doprinose uključenju tih etničkih grupa u društvo. Pored navedene dvije grupacije: javnih i tzv. mainstream medija, u kojima su manjine uglavnom neodgovarajuće zastupljene, postoje mediji specijalizirani za manjine. Oni su u vlasništvu manjinskih udruga, koje ih uređuju s ciljem adresiranja specifičnih potreba i interesa pojedinih manjinskih grupa. Ovi specijaliziranai manjinski mediji, doprinose doduše ostvarivanju Ustavom zajamčenog prava na pristup medijima na manjinskom jeziku, ali i također donekle doprinose getoizaciji informativnog prostora za manjine, jer se obraćaju isključivo pripadnicima/cama nacionalnih manjina a ujedno su i vrlo ograničene naklade, zbog čega ostaju van dosega (i interesa) većinske populacije.
Na skupu početkom lipnja 2011. godine pokušala sam stoga istaknuti važnost stvarnog uključivanja manjinske tematike u sve medijske programe i formate. Ukazujući na fenomene retradicionalizaicje hrvatskog društva, eskalacije netrpeljivosti prema manjisnkim društvenim skupinama, te komercijalizaicje medija - koja ne zaobilazi čak ni javne medije koji bi trebali prvenstveno težiti obrazovnoj i informativnoj funkciji - sugeriam da je izostanak etničkog pluralizma u medijima, vidljiv kroz često etiketiranje pripadnika nacionalnih manjina te getoizaicja tema koje se tiču manjina (kroz posebne formate emisija za i o manjinama ili kroz specijalizirana manjinska glasila koja su namijenjena uskom čitateljskom krugu) kočnica uspostavi hrvatskog društva kao multuietničkog i multikulturalnog. Naime, dokle god prihvaćamo nezastupljenost manjina u političkim, obrazovnim, zabavnim, informativnim, dakle svim programima elektornskih medija ili u svim rubrikama tiskovina, društveno nismo sazreli i dokazali da je zaživio duh snošljivosti i međukulturnog dijaloga, uzajamnog poštovanja i razumijevanja između svih građana, bez obzira na njihovu etničku, kulturnu, jezičnu ili vjersku pripadnost.
Post je objavljen 20.07.2011. u 13:40 sati.