Za rođendan sam dobila stvarno lijepih stvari, između ostalog knjigu, šalicu, finu čokoladu. I minicu.
Noge mi jesu jača strana, ali nikad nisam imala minicu, niti sam ikad minicu obukla.
Uvijek sam smatrala da je,kad već nosiš nešto jako kratko, lakše imati hlače.
Kad je Twiggy otkrila minicu na drugoj ili trećoj godini faksa, i predstavila ju
kao izum koji pomaže održati temperaturu tijela, bila sam skeptična.
(I pomalo ljubomorna. Twiggy ima 183 cm i noge do ušiju, poput Bambija.)
Raspakiram ju i ostanem u šoku. Ekipa navija da ju obučem. Krv mi navre u obraze, sreća što je mrak.
I tako, gledam ja tu minicu veličine kuhinjske krpe ili šireg remena i mislim....što s tim?
Saginjanja i prekoračivanja očito nema, pa kako se onda sjedi u tome?
Ako ju nosim van plaže hoće li me gledati kao da sam egzibicionist ili profesionalka?
I jesu li izmišljene za žene koje su nespretne pa im stvari često padaju u krilo?
Ono, ako nema tkanine, nema ni mrlje.
Nekako se ipak oporavim i nakon nekog vremena čak zaključim kako minicu neću zamijeniti za nešto drugo,
barem iz zafrkancije.
Čak ju pokažem prvim zakašnjacima uz riječi "Vidi što mi je Raquel kupila".
Delboy se na to potpuno uvrijedi, dar službeno od troje ljudi, Raquel, Mirnog Zagrepčanca i njega.
Zato ostatak večeri provedem govoreći zakašnjacima:
"Vidi što su mi kupili Delboy i MZ" što zvuči puno gore i izaziva cijeli niz fora o industriji za odrasle u Mađarskoj.
Ali nema veze. Sad imam minicu.
I ne bojim se upotrijebiti je.
Post je objavljen 18.07.2011. u 22:27 sati.