„Moj tip“ se je forirao tamo negdje početkom srednje škole. I to u detalje.
Tamniji (crna kosa, smeđe do crne oči), visok minimalno 190 cm, atleta, mršaviji, sa smislom za humor, da čita, da nije antialkoholičar i antipušač i da on zavede mene, a ne ja njega (jesam li rekla da je trebao biti alfa – naravno, podrazumijeva se).
Margine „mog tipa“ su se formirale iz čisto smiješnih razloga.
Kad sam bila mala susjedi koji su oboje imali svjetlu kosu, dobili su dječačića crne kose i kako je to dugo bila top tema, jednom sam čula nešto kao da se je ona zaljubila i da se nikad ne zna kamo će nas srce odvesti (mali je bio pljunuti kum). Pa tako, da ja ne prođem ko moja susjeda rekoh ja crnokosa – on crnokos, idemo na sigurno.
Visok je morao biti jer sam ko mala vidjela film u kojem je mladenka bila viša od mladenca i to mi nije baš bilo fora, a i postavlja se pitanje prenošenja preko praga...
Čitanje i poroke sam voljela već onda, pa valjda zato, a i sjećam se da su na velebnim svadbama na koje bih išla kao mala ti nekakvi antialkoholičari bili dosadni do bola, a oni koji bi cugali su bili smiješni i zabavni.
A alfa muškarci... su alfa muškarci, ne treba dodatni komentar.
Kroz godine koje su uslijedile imala sam većih izleta u krajnosti daleko od „mog tipa“, znala sam se zatelebati u plavušane, moje visine, boemske tipove koji bi me živcirali do besvjesti – jednostavno ne bih imala strpljenja raspravljati o besmislu života, ali bi seks bio super ili totalno pasivne tipove koji bi bili toliko lijepi da bi samo gledanje bilo ugoda.
I sada, kada se ovih dana po blogu spominje što kome paše, malo ja promotrim mog dragog... a kad ono, vidi vraga, sav je u gabaritima „mog tipa“, a da ja toga ni nisam bila svjesna.
Post je objavljen 18.07.2011. u 13:55 sati.