Toliki među nama odbrojavaju sate svoga rada kao da su u ropstvu. Hramljemo kroz svaki dan kao da su nam oko nogu željezni okovi, naše ruke neodlučno se prihvaćaju zadataka, oči su vječno prikovane za sat. Daj da prođe ovaj dan, molimo, da bismo mogli pobjeći s ovoga mrskog mjesta u tamu. Uzmičemo pred glasom nama nadređenih prezirući tu moć koja određuje na koji način moramo djelovati, kako moramo misliti na tom poslu. Osjećamo se posve bespomoćno. Poput djeteta. Ne poslušamo li, bit ćemo kažnjeni. Naša hrana, krov nad glavom, samo naše postojanje nalaže nam da radimo. Je li to cijela naša sudbina? Jesu li ovi alati i oruđa, ova trgovačka uvjeravanja i hvaljenja robe, ovaj beživotni kompjutor moja cjelokupna budućnost sve dok me smrt ne oslobodi? Je li to sve? Pustite me da počinem.
Ja odabirem bolji način življenja!
Od sada ću svaki zadatak koji se nađe preda mnom, bez obzira na to koliko on bio običan, težak, dosadan, obaviti najbolje što mogu, kao da mi o tome ovisi ulazak u raj. Sada znam koja je najsigurnija tajna uspjeha ikada otkrivena čovjeku. Sada znam da ako uvijek uradim i više nego što se od mene očekuje u svemu onome što se od mene traži, nema mi druge već dugačkim koracima krećem prema boljoj i sve boljoj karijeri. Moje trenutačno zaduženje nije doživotna kazna. Imam ključ kojime ću se osloboditi. Sve što moram učiniti jest baciti se na svoj posao sa zanosom, poduzetno i s ljubavlju i s mojih će nogu spasti oni okovi. Ja nisam zubac kotača. Ja sam kotač i to moram dokazati. Kako? Pokazujući svojim djelima da sam mnogo vrijedniji od novaca koje dobivam. Ovaj je posao u ovom času tek usputna postaja. Bog ima za mene veći naum, ali se on nikada neće ostvariti igrom slučaja. Ja moram steći tu čast i pravo da se borim s većim izazovima. Upravo ovdje i upravo sada mogu rasti i razvijati se uz sve ono što upravo u ovome času imam činiti. Moja će nagrada doći. Vjerujem.
Izvadak iz knjige "Og Mandino: Izbor"
Post je objavljen 15.07.2011. u 14:14 sati.