Na pitanje o tome zašto je Mišo Kovač legenda jednom mi je ne sjećam se više tko odgovorio jer on dođe na pozornicu, trzne lijevim ramenom diže se lijeva strana, trzne desnim, diže se desna strana tribine, lupi nogom i stadion pjeva.
Pošto nisam neki ljubitelj Mate i Miše Kovača nije mi to objašnjenje baš bilo samo po sebi prihvatljivo dok jučer isto to nisam vidjela na malo dražem primjeru.
Jer Shane dođe, drmne desnim ramenom diže se desna strane, bez pretjeranog ulizivanja bilo kome. On dođe, ne pozdravlja pretjerano puno mjesto u kojem sviraju, ne više da su divni ljudi ito, on dođe i otpjeva tako da ga nitko živ ne bi razumio što je pokušao otpjevati.
Možda je razlog tome to što zbilja nije u stanju ocijeniti na kojem je kontinentu, a kamoli što drugo, ali svejedno. Za one koji ne znaju stvar je otprilike ovakva, ispočetka smo mislili da je lista tempirana tako da on svako malo ode nešto cugnuti pa u tim vremenu bend svira nešto iz Shaneless perioda.
Nakon drugog trećeg izleta mi je postalo jasno da je plan otprilike bio što mumlja to sviraj, a kad ode idemo redom naše. On je tako odlazio i dolazio i zapravo mislim da Poguesi sviraju pod strašnim stresom. Nije lako raditi s pijanim mulcem koji svaki čas može napraviti cirkus, + nikad ne znaš kad će pasti preko mikrofona, kablova, ili samo napustiti scenu i netko drugi mora preuzeti.
I bez daljnjeg Poguesi su sjajni. Ali Shane je neka druga dimenzija. Upozorena sam ranije na to da će biti strašno. Pripremila sam se. Bilo je strašno i strašno dobro.
Strašno gledati koliko se netko upropastio, strašno je loš bio zvuk tamo gdje sam bila, ali koncert sam po sebi je bio strašno dobar. Genijalan možda.
Vrhunska improvizacija oko te posebne dimenzije koja ako nešto mrzi mrzi činele. Zaključak izveden iz viđenog nasilja nad činelama izveden nakon Body of an American, ne znam kojeg je duha iz njih htio istjerati, ali mislim da je duh pobjegao u strahu. Mislim da su ljudi dobili one stvari po koje su došli, klasike kao što je Streams of Whiskey,If i should fall from Grace with God, Dirty old town, Sunny side oft he street, The Band played Waltzing Matilda koju je istini za volju izmasakrirao i prožvakao pola otprilike kao i Sally MacLennane koju ne može baš svatko ni trijezan izgovoriti bez da mu se zaplete jezik, ali bože moj, to je cijena one druge dimenzije.
Irish Rowerx2, Bottle of smoke, Boys from the county hell, A pair of brown eyes, Sick bed of Chculainn, Majestic Shannon,Rainy night in Soho, moj favorit je bila Thousands are sailing, i dobila sam je, doduše Shane je u tom broju bio na pivu, ali nema veze, to je bila cijena razgovjetnog teksta valjda. Dva bisa, malo bubnjarskog iživljavanja na sebi, malo Shanovog na sebi, malo iživljavanja na gitari je pokvarilo dojam, ali i razjasnilo jedno, gotovo je za večeras. To s gitarom mi je bilo glupo iz jednog sasvim banalnog razloga, jer on ima para za razbiti 10takvih gitara dnevno ako mu se baš ćefne, a u toj publici je sigurno bilo puno ljudi koji sviraju i za takvu nemaju para. Završilo je s Fiestom, onako kako to i treba, sa stilom.
Makar su Poguesi bend recimo većeg imena nego Flogging Molly, kod mene je poredak bio drugačiji, valjda generacijski to tako ide, a onda sam pod utjecajem nekog koji je zahtijevao koncentriranije slušanje shvatila i da su se Mollyji poslužili s dosta toga od Poguesa, ali ono zbog čeg se poredak promijenio nije toliko to pod čijim je utjecajem netko bio dok je pisao pjesme (na kraju krajeva Molly je noviji bend, jasno da su primali utjecaje onih prije) nego više to koliko mi je neopisivo išlo na živce ulizivanje publici :D nisam došla tamo slušati, čijoj je ženi baba Hrvatica, i kako imamo krasno more, ili kako je to U2 Bono šiljio Gundulića, vikao na koncertu krasni ludi, da Zagreb i to. Uvijek su mi u prili draži oni koji dođu i rade ono što trebaju raditi.
Zanimljiva mi je bila i publika, svaki 5.-6.je tek možda imao ispod 35 godina, mahom ljudi u 40tima i 50tima, ali nikako nešto što bi se nazvalo penzionerskim koncertom, ako ste vidjeli reklamu za Duracell ultra, barem je to bila moja asocijacija, tribine su u mraku izgledale kao živo biće, ples pjesma, više publike nego kako je vrijeme odmicalo sve tromijeg vokala. Zato je Shane legenda, jer je ne radeći ništa napravio sve što je trebalo
Post je objavljen 15.07.2011. u 13:51 sati.