„Predaj mi se, Damien,“ čuo je glas u svojoj glavi, svojim snovima, okružen mrakom. „Znam ja što ti želiš,“ govorio je glas hrapavim šapatom. Damien nije znao radi li se o ženskom ili o muškome glasu. Znao je da mu se nimalo ne sviđa. „Ti želiš osvetu.“ Crna rupa počela ga je uvlačiti u sebe, otkidajući komade njegova tijela, grizući, grebući… Damien se naglo uspravio. „NE!“ vrisnuo je. Nad svojim krevetom, ugledao je nju. Tu ženu neusporedive ljepote – crna kosa lelujala joj je oko tijela, duga do poda – oči su joj bile krvavocrvene od krvi koje je prolila – usne krvavocrvene, a put bijelja od mjeseca. „Opet ti.“
„Damiene,“ rekla je to s daleko više seksualnosti u glasu no što je trebalo. Nagnula se nad njega i poljubila ga u usta, nježno zapalucavši jezikom. Nije joj uzvratio poljubac. „Opet mi ulaziš u snove,“ rekao je kad se odmaknula, a ona se samo nasmiješila. Ruku je spustila do tvrde grbe na boksericama i počela trljati. Damien je zadrhtao. „Želim da ti budeš sretan.“
„Prestani,“ maknuo je njezinu ruku i odgurnuo je od sebe. Ustao je iz kreveta i približio se prozoru. Još je bila noć. „U snu si mi rekla da znaš što želim, a to mi ne daš.“
„Vampirizam je težak, ljubavi moja. Jesi li siguran da bi to mogao otrpjeti? Naši neprijatelji su čak ovdje.“
„Dovoljno sam jak, Ruth,“ zarežao je.
„Želiš ubiti oca,“ rekla je samodopadno.
„Jer govno to zaslužuje.“ Ruth se nasmijala. „Mržnja. Kako divno oruđe. Naravno, dat ću ti što sam ti obećala. Ali samo ako ti daš meni ono što si ti meni obećao.“
„Svoju nevinost?“
„Točno, ljubavi.“ Ovaj put bio je red na Damiena da se nasmije. Od svih vampira, on baš naiđe na Ruth, čiji je centar prljavog uma seksualna naslada. Znao je – ako sada spava s njom, ugrist će ga da joj užitak bude veći, a sljedeći dan već će nestati. Pa, u potkrovlju mu je sve spremno za njegov novi život. Što čeka?
Čeka da ga Darkwood zaboravi. No, više nije mogao čekati. Otac se sutra vraća. Mora ga uništiti za ono što mu je učinio. Mora ga ubiti na najgori mogući način. A koji je drugačiji nego da mu isčupa srce? Damien je prišao Ruth – bila je znatno viša od njega. No, nije ga spriječilo da joj strastveno počne ljubiti vrat, odgura je na krevet, skine i izbija iz nje vriskove pune naslade.
Za vrijeme njihova odnosa, Ruth ga je ugrizla. I baš kao što je Damien pretpostavljao, Ruth se više nije pojavila.
No, pojavio se njegov otac. Pozvonio je na vrata i samo ušao kad mu je Damien otvorio – bez pozdrava. Kao da ima pravo na to. Kao da ga ne ostavlja samog na dvije godine. Kao da se ne sjeća što je učinio njegovoj majci. „Vidim, dobro se brineš za kuću,“ rekao je njegov otac, Genie Darkwood, čiji je pradjed osnovao ovaj grad Darkwood. „Gospodine, ne mislite li da je vaš sin pomalo blijed?“ pitao je očev suputnik. John. Tako se zvao. Damienu ionako nije bio bitan.
Njegov otac napokon se udostojio pogledati ga. „Vjerojatno je ostao budan cijelu noć. Ništa oko čega bi se trebalo brinuti.“
Sljedeći dan, Damien je bio pod vrućicom. Nije mogao ustati iz kreveta. Kad bi zatvorio oči, vidio bi Ruthine, a kad bi otvorio, cijela soba se zavrtjela i odmah bi jednostavno pao u nesvijest. Otac nije poslao po njega.
Vrućica mu se pogoršala. Damien se više nije mogao ni pomaknuti. Polako, svaki mišić je prestao raditi. Nije više mogao disati – postalo mu je prebolno. Srce mu je prestalo kucati. Prije nego što je sunce palo – Damien je umro. Tek treći dan, otac je poslao po njega i shvatio – izgubio je sina.
Genie nakon sinova pokopa više ni sa kim nije htio razgovarati. Izgubio je sina – svoje nasljedstvo – svoju krv. Kako će se ikad moći obratiti ikome? Kako je mogao biti tako grozan prema njemu? Savjest ga je grizla neprestano. Tada, ono što je on smatrao duhom svoga sina, pojavilo se pred njim. „Damien!“ viknuo je u šoku.
„Zdravo. Genie,“ zarežao je. „Duguješ mi život.“
„Život?“
„Majčin život.“
„Što ti znaš o tome?“
„Sve. Sve sam vidio. Vidio sam kako si je ubio – a bila je nedužna. Ubio si je zbog jednog dolara.“ Damien je zgrabio očevu glavu i gurnuo mu je novac u usta. „je li ti toliko bitan? Pojedi ga onda, ako ti život o njemu toliko ovisi!“ udario ga je i bacio na pod.
„A-ali… Ti si mrtav!“
„Ne, Genie. Ja sam itekako živ,“ rekao je Damien. Oštrim noktima probio je očeva prsa, dopreo do srca i iščupao ga. Još uvijek je kucalo. „Zbogom. Pozdravi mi Sotonu,“ rekao je, gledajući svog oca kako se koprca u boli. Oči su mu tad postale purpurne.
Od tog dana, svakih šest mjeseci nestalo bi barem dvoje ljudi iz grada, a tijela su nađena u rijeci ili u šumi. Ubojica nikad nije pronađen – i to se nastavlja već pedeset godina. Također, viđeno je kako Genie Darkwood šeće svojim dvorištem i upozorava ljude koji tamo prolaze na svoga sina – on je postao čudovište.
To be continued...
Post je objavljen 15.07.2011. u 13:33 sati.