“Preko RUBA” Krešimir MIŠAK: Povratak u informirani svijet
Autor: Redakcija Objavljeno:26/06/2011 Nema komentara
Portal «Skriveno» povremeno objavljuje tekstove Krešimira Mišaka koje prenosimo s njegovog bloga na web portalu «Svjetlost Online». Inače, Krešimir Mišak osim poznate emisije «Na rubu znanosti» koja se već godinama objavljuje na HTV-u, sve češće piše o temama i problemima koji okupiraju modernog čovjeka, te je autor niza zanimljivih tekstova. U posljednje vrijeme objavio je i nekoliko knjiga.
Tekst koji danas objavljujemo, prenesen je s bloga Krešimira Mišaka: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/
Proveo sam neko vrijeme u informativnoj izolaciji, na mjestu gdje nisam imao pristup novinama (osim ako bih se potrudio, a to nisam napravio), a televizor sam isključio iz struje jer sam slobodno vrijeme provodio pišući o Edwardu Bernaysu, ocu „odnosa s javnošću“ (zaključio sam da je puni naziv te djelatnosti iz Bernaysove vizure: ‘spolni odnosi s javnošću’ iliti uličnim jezikom „j….. javnosti u glavu“).
Što me dočekalo kad sam se vratio s puta? Pa, svakakve nesmiješne smijurije. Recimo: reklame za EU. Uglavnom izgledaju kako da su ih smišljali William Randolph Hearst, Joseph Goebels i Rupert Murdoch zajedno.
Reklame čak nisu niti na suptilno-perverznom Bernaysovom nivou. Naime, on je još 1928. u svojoj knjizi „Propaganda“ rekao da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi oglašavanjem nego stvaranjem vijesti da bi se javno mnijenje usmjerilo nekom željenom smjeru i da je u novinama sve uglavnom propaganda. 9/11 i druge manipulacije odmah drugačije izgledaju, zar ne? Još je rekao da je biti demokracije manipulacija jer se u mase ne možeš pouzdati da će izabrati pravog čovjeka ili glasati za pravu odluku, pa ih kroz propagandu mora usmjeravati prosvijetljena, inteligenta manjina koja vlada. Prava mustra, taj Bernays.
No, ove reklame za EU se čak i ne prave da nisu reklame.
Ali ipak pazite – to nisu informacije.
To su reklame.
Reklame se oblikuju onako kako klijent želi i onda se u njima laže o svom proizvodu ili se o njemu čak ništa bitno niti ne govori, jer se želi da ga netko kupi. Kad se tako postave stvari, odmah se nameće zanimljivo pitanje: kome je toliko stalo, i zašto, da uđemo u EU, pa plaća i radi silne reklame? Vladaju li zaista svijetom altruisti koji su spremni potrošiti novac za tuđu dobrobit?
Povijest nas tome ne uči.
Pa čak ni sadašnjost. Čak je i u emisiji „Euromagazin“ bio prilog prepun očajnika iz mnogih novih i starih članica EU, od Bugarske i Rumunjske do grčke i Španjolske. Nikakvih tu nije bilo dobrih vijesti – osim te da se ipak istina malo probila u medije.
DEBATA OD ZANATA
Propaganda kampanja za EU je sveobuhvatna. Pokrenuli su i svoju ruku zvanu GONG u akciju, pa ovih dana Hrvatskom na neke adrese „euroskeptika“ stiže poziv na sudjelovanje na zatvorenom okruglom stolu pod nazivom „Artikuliranje euroskeptičnih argumenata“.
Na prvi pogled zvuči kao poziv na objektivnu javnu raspravu, ali već slijedeći reci otkrivaju da je riječ o projektu „EU IN Forum – povećanje razumijevanja procesa integracije i članstva u EU“, koji sufinancira… Europska unija (kroz program „IPA INFO 2009 Civil Society EU Info“), s ukupno 69.972,50 eura.
U tom trenutku objašnjenje GONG-a da se to radi zbog „nedostataka u sustavnom informiranju i obrazovanju, te izostanku dijaloga i debata o Europskoj uniji, a kako bi potaknuo objektivnu deliberaciju o dobrim i lošim stranama integracije Hrvatske u EU“ ima sasvim drugi ton., pogotovo što stiže usred sveobuhvatne reklamne kampanje, umjesto da se pojavilo nekada davno. Ali jednostavno, nikad nije bio cilj voditi poštenu javnu debatu, pa ni sad. Sanader je to još 2004. godine u Novom listu poštenim spinom sročio po prilici ovako: „Potrebno je otvoriti javnu raspravu o ulasku Hrvatske u EU, ali bez suprotstavljanja euroskeptika i euroentuzijsta, jer Europska unija nema alternativu.“
Fantastično, zar ne? A danas znamo i do koje je mjere taj čovjek bio korumpiran, pa nema razlika sumnjati da je i ovakva njegova izjava proizašla iz toga što je bio korumpiran. I sad se odjednom pokreće „debata“, usred hrpe reklama na svim stranama. Pa to pas s maslom ne bi pojeo.
Tako je očito je da je riječ samo o kanaliziranju tzv. „euroskepticizma“ pod nadzorom EU-a, pa neka se tamo odvija „debata“. Barem se tako kaže, da se „kroz aktivnosti projekta“ žele „ojačati racionalne javne debate i dijalog u Hrvatskoj o integraciji i članstvu u EU“ te se „stoga cilja uspostaviti mehanizme putem kojih bi euroskeptici artikulirali svoje glasove i ušli u javnu sferu (debate).“
Odmah mi je zapela za oko riječ „racionalna javno debata“. Da vam odmah prevedem – to je ona koja ignorira cjelokupnu zakulisnu, pravu povijest Europske unije i njena nastanka, kao i nastanka njenih sestrinskih organizacija na drugim kontinentima (sporazum NAFTA u sjevernoj Americi, Afrička unija, azijko-pacifički „sporazumi o slobodnoj trgovvini“), to su sve iracionalne stvari, zovu ih još ‘teorijama urote’. Oni, koji vjeruju u teoriju o spontanom razvoju događaja.
Naravno, možda ja to sve samo umišljam, kao i novinari Booker i North ili pak Estulin, Icke i drugi . Možda GONG zaista želi, kako sam kaže, „što kvalitetnije pripremiti seriju visoko-profiliranih javnih debata u razdoblju uoči referenduma“ i to prvo kroz „okrugle stolove, zatvorene za javnost, kako bi na temelju tog dijaloga proizveo objedinjavajući izvještaj o euroskepticizmu u Hrvatskoj.“
Ustalom, imate svoje mozgove, kako vama ovo zvuči?
Kako vam zvuče ovi okrugli stolovi zatvoreni za javnosti, gdje bi ti neki „euroskeptici“ daleko od očiju javnosti potrošili svoj impuls, gdje bi se sve to pročistilo (orvelovski: napravilo „visokoprofiliranim“) i usmjerilo u onom smjeru u kojem to želi onaj koji plaća projekt (orvelovski: „artikulirali bi se euroskeptični argumenti“)? Kako vam zvuči izraz „objedinjavajući izvještaj o euroskepticizmu u Hrvatskoj“? Kome bi izvještaj trebao poslužiti?
Inače, GONG ima sad već višegodišnju tradiciju dobivanja novca od Europske komisije. Jedan takav projekt, kako piše Marjan Bošnjak u knjizi „EU – Ne Hvala“ bile su radionice po srednjim školama – 910 radionica u 157 srednjih škola (financirala je Europksa komisija, Otvoreno društvo MVP) na temu Europske unije. Prvo je ‘educirano’ dvadesetak predavača, a na kraju svakog predavanja (u tom projektu teškom dva milijuna kuna) dijelile su se brošure u boji.
Ideju su saželi sami u brošuri: „Velik dio vas već će ove godine napunivši 18 godina steći pravo glasa, a za par godina svi ćete ga imati Za očekivati je stoga da ćete u vrijeme kada će se donositi odluka o pristupanju Hrvatske EU, svi vi moći glasovati na referendumu na kojem će se ta odluka donositi“.
Dakle, mada UN-ova Konvencija o pravima djeteta zabranjuje političku indoktrinaciju djece, delegacije EK u Zagrebu i GONG su to upak radili.
Fenomenalni spin krije se na kraju te propagande brošure, pune apstraktnih prednosti članstva („.od presudne je važnosti biti tamo gdje se odlučuje, tamo gdje se donose pilitičke odluke“), koju se dobivalo nakon jednako propagandnog predavanja, a glasi ovako (drž’te se):
„Stoga, pripremite se, informirajte se, stvorite svoj stav i neka to bude vaš izbor.“ (naglasak dodan).
GONG je školarce upozorio i ovo: „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju od osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“
S ovom izjavom se slažem i srcem i dušom. Kao da su opisali ponašanje predstavnika Europske unije u Hravskoj, hrvatske vlade, nevladinih udruga i svih ovih agresivnih reklama koje ne daju relevantne informacije.
Doista, informirajmo se malo, makar i iracionalno. No, pretpostavljam da se slikoviti podaci koje ću izvaditi iz jedne Ickeove knjige („Vodič kroz zavjeru“) nikad neće naći u brošuri (ali tamo se nije našao ni podatak da Lisabonski sporazum hrvatska vlada ni Sabor nisu preveli niti pročitali, a ipak će ga potpisati).
SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE – NA SOVJETSKI NAČIN
Dakle, znamo da je prvi korak u stvaranju Europske zajednice bilo uvođenje „Europske zajednice za ugljen i čelik” koja je startala u srpnju 1952., a objedinjavala je industrije ugljena i čelika Zapadne Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga pod jednom središnjom upravom. Imala je ovlasti da određuje cijene, investicije, podiže novac i donosi odluke većinskim glasanjem. Bila je to nadnacionalna udruga, uvedena s isprikom da će tako spriječiti buduće ratove. Uvedena je u razdoblju Schumanova plana, ali je iza svega stajao Jean Monnet, predsjednik francuske Komisije za opće planiranje. Zamisao je pobrala salve pohvala gorljivih zagovornika iz redova Vijeća za vanjske odnose, kao što su američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulles i Dean Acheson. Monnet je dobio Watelerovu nagradu za mir u iznosu od dva milijuna franaka, u znak priznanja za „međunarodni duh demonstriran pri iznalaženju Zajednice za ugljen i čelik”. Nagrada je došla iz Carnegiejeve zaklade. Merry i Serge Bromberger, dvoje Monnetovih obožavatelja, iznijeli su taj plan u svojoj knjizi “Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države”:
“Postupno, kako se predviđa, nadnacionalne vlasti, pod nadzorom Europskog vijeća ministara u Bruxellesu i Skupštine u Strasbourgu, preuzet će upravu nad svim aktivnostima na europskom kontinentu. Doći će dan kada će vlade biti prisiljene priznati da je objedinjena Europa gotova činjenica, a da same neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. ledino će morati spojiti sve te nezavisne ustanove u jednu jedinu federalnu upravu, a zatim proglasiti Sjedinjene Europske Države.”
Icke piše ovo:
“Godine 1984. prebjeg iz sovjetskog KGB-a Anatolij Golicin upozoravao je da će u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi doći do „lažnog oslobađanja”. Rekao je da će to Zapad objeručke dočekati, te da će to dovesti do spajanja Europske zajednice i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve je ispalo točno onako kako je i planirano. Tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine, još jedan sovjetski disident, Vladimir Bukovski, spomenuo je tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine.
Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje ‘zavjere’ kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu”. EU je nazvao ‘čudovištem’, a Bukovski je potvrdio ono što je rekao Anatolij Golicin. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. godine. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda đ’Estainga (Bilderberška skupina).
Razgovarali su o tome kako Gorbačov treba integrirali Sovjetski Savez u GATT, sporazum o „slobodnoj trgovini” u Međunarodni monetarni fond te u Svjetsku banku, a raspravi je odlučio pridonijeti i Giscard d’Estaing koji je rekao: “Gospodine predsjedniče, ne mogu Vam reći kada će se to točno dogodili, vjerojatno u roku od petnaest godina, ali Europa će postati federalna država i za to se morate pripremiti. S nama, i s europskim vodama, morate razraditi načine na koje ćete reagirati te kakvu ćete interakciju omogućiti drugim istočnoeuropskim zemljama ili kako da postanu dio toga. Morate se na to pripremiti.”
Govorio je tri godine prije potpisivanja Maastrichtskog sporazuma kojim je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, a pogodite tko je sastavio nacrt planiranog europskog Ustava… Giscard d’Estaing. Da nije bilo izglasanog protivljenja Francuske i Nizozemske tim bi ustavom Europa postala „federalnom državom” otprilike sedamnaest godina nakon što je iznio svoje predviđanje o „vjerojatno[m] roku od petnaest godina”.
I kažete da nema zavjere?
Anatolij Golicin kaže da ga Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda Vrhovno’ premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, za kojeg Golitsin kaže da je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. „Kada pogledate vrstu korupcije u EU potpuno je istovjetna sovjetskoj vrsti korupcije, a polazi od vrha nadolje, umjesto od dna prema gore”, kaže Golicin:
„Proanalizirate li sve te strukture i značajke ovog nastajućeg europskog čudovišta opazit ćete da ono sve više nalikuje Sovjetskom Savezu … u njemu nema KGB-a – barem zasad – ali vrlo pomno pratim strukture tipa Europola, na primjer. Prilično sam zabrinut jer će ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a. Njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Možete li zamisliti KGB s diplomatskim imunitetom? Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom a drugo ksenofobijom … To je, dakle, novo kazneno djelo i na nj smo već upozoreni. Netko iz britanske vlade rekao nam je da će oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima.”
Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Prednacrt jedne EU direktive koju predlaže Njemačka sadrži planove da se poricanje holokausta proglasi nezakonitim te da se stvori delikt kakav unutar britanskog prava ne postoji. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida”. Neizabrani službenici Europske komisije uporno su zahtijevali donošenje takvih zakona jer se „rasizam i ksenofobija mogu očitovati u obliku poricanja genocida, tako da je iznimno važno poduzeti odlučne mjere.” Koje li orvelovske fraze – „poricanje genocida”.KRAJ CITATA
EU I BRITANCI
Ali ne mogu odoljeti, evo još jednog Ickeovog citata, vrlo aktualnog za naš sadašnji trenutak:
Priča o tome kako se Britanija uhvatila u europsku muholovku služi kao upozorenje svakoj državi. Tehnike koje opisujem koriste se upravo u ovom trenutku, a vašu se zemlju manipulacijama navodi da pristane na uvođenje naddržave. Vodeći političari svih većih stranaka jednu stvar govore u javnosti, a sasvim drukčijom stazom kroče iza scene.
Najvažnija javna ličnost zaslužna za ulazak Britanije u Europsku zajednicu/uniju bio je naš dobri stari neprijatelj, zlostavljač djece sposoban da promijeni vlastito obličje i premijer iz redova Konzervativne stranke – Edward Heath (Bilderberška skupina). To je onaj tip čije su oči potamnile kada smo se nas dvojica nalazili u sobi za šminkanje unutar jednog televizijskog studija. On je bio slugan lorda Victora Rothschilda koji je kontrolirao i Heathovog protivnika, vođu Laburističke stranke Harolda Wilsona (Bilderberška skupina) tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih.
Heath je odobravao političko združivanje Britanije s Europom još tijekom 1960-ih kada je bio Čuvar tajnog pečata u konzervativnoj vladi Harolda Macmillana. Pred Ministarskim vijećem Zapadnoeuropske unije je rekao:
„… odlučili ste da se oni koji se pridruže ekonomskim zajednicama kao punopravni članovi moraju pridružili i političkoj uniji. Siguran sam daje to bila ispravna odluka.” (Prijedlog zakona 1720.).
U isto vrijeme ljudima se tumačilo da je zajedničko tržište tek obična zona slobodne trgovine, premda u dopisu ministarstva vanjskih poslova iz 1971. godine stoji upozorenje: „…. Zajednica je proces od najvećeg političkog značaja koji nagovještava ubrzano kretanje ka političkoj uniji.”
Dopis je trideset godina držan podalje od očiju javnosti.
Prije negoli je Heath potpisao ulazak Britanije u Europu, u listopadu 1972.prisustvovao je sastanku u Parizu gdje je pregovarao o uvjetima ulaska s francuskim predsjednikom Georgesom Pompidouom (Bilderberška skupina), bivšim zaposlenikom Guya Rothschilda. Sastanku je prisustvovao i Heathov državni tajnik za industriju John Davies koji je skupini konzervativne stranke pod nazivom ,,Monday Club” rekao kako je dogovoreno da Britanija upropasti svoju proizvođačku industriju, a da London postane glavno novčano tržište Europe.
Heath se također odrekao suvereniteta Britanije nad njezinim teritorijalnim vodama, odnosno ribolovnim pojasom, a Politika zajedničkog ribarenja EU-a opustošila je britansku ribarsku industriju – u zemlji sa svih strana okruženoj morem.
Dokumenti Heathova kabineta objavljeni 2001. godine otkrivaju da su vlada i državni službenici zajednički odlučili prikriti dogovorenu politiku – „[Ministri su smatrali] … kako je vrlo bitno da ne budu uvučeni u davanje objašnjenja o čemu se tu radi ili da priznaju kakva se katastrofa nadvila nad britanske ribare [koji] se u širem kontekstu moraju smatrati nebitnima te ih se može žrtvovati.”
Heath je napisao kako je „vlada odlučna da osigura primjerenu zaštitu britanske ribarske industrije”, a Geoffrey Rippon, koji je bio član Heathovog pregovaračkog tima, izjavio je pred Donjim domom Parlamenta: „Nad našim priobalnim vodama zadržavamo punu jurisdikciju.” Obojica su znala da je to laž. U jednom intervjuu za BBC 1990. godine Heatha su upitali je li cijelo vrijeme znao da Britanija potpisuje svoj ulazak u federalnu europsku državu.
Odgovorio je: „Da, naravno”. Tada je to već bilo izgubilo neki veći značaj jer je taj korak učinjen odavno. Sir Crispin Tickle, jedan od Heathovih pregovarača, priznao je da je vlada prikrivala pune implikacije članstva te je rekao da je vladalo pravilo: „Ne govori o tome u javnosti”. Prema zamisli koja je postojala od samog početka, uniju je trebalo ustrojiti tako da različite zemlje razviju vlastitu specijalnost i da izgube sposobnost da budu samostalne.
Zbog toga su Heath i kasniji premijeri spremno dopustili tako dramatično urušavanje britanske proizvođačke industrije, kao i zapuštanje ribarske I poljoprivredne industrije. Predviđeno je prebacivanje tih industrija u druge ‘sektore unije u kojima bi se proizvodnja, na primjer, preselila u države bivšeg Sovjetskog Saveza gdje su troškovi rada manji. Specijalizacija Britanije naložena od strane manipulatora jest bankarstvo i „uslužne industrije” pa se s britanskom privredom, jasno je ko dan, to I dogodilo. Svakodnevni događaji poprimaju određeni smisao jedino kada shvatite kakva igra se igra i s kojim ciljem.
Uz Rimski sporazum premijer Heath potpisao je i Sporazum o pristupanju Ujedinjenog Kraljevstva Europskoj uniji, te se (od 1. siječnja 1973.) Britanija našla u paukovoj mreži. U vrijeme britanskog ulaska u Uniju Heath je pristao da se Britanija odrekne svog državnog suvereniteta i da postane dijelom federalne Europe – kao Što je to učinio i laburist Harold Wilson (Bilderberška skupina) tijekom „ponovnog pregovaranja” o britanskom članstvu tijekom 1974.-75.”KRAJ CITATA
VIJESTI U AKCIJI
Bernaysove metode (koje su napravile 20. stoljeće ovakvim kakvo je) toliko su efikasne da vjerujem da i većina gongovaca zaista vjeruje da rade za dobru stvar i to rade iz idealizma. To je ono što ponekad deprimira.
Recimo, prije par tjedana sam sjedio na kavi na nekoj terasi, a za susjednim stolom neki su ljudi čitali novine i komentirali. Aktualno je bilo ono ubojstvo mrtvog čovjeka, to jest sf-pričica o smaknuću Osame Bin Ladena, Loji je već odavno ‘laden. I taj neki čovjek veli svom frendu kako će sad uslijediti osvetnički teroristički napadi, jer su ubili bin Ladena.
Kad čovjek tako nešto čuje dođe mu da se rasplače.
Ljudima kao da netko stišće gumbiće. Vijest je izmišljena baš zato da čitatelj pomisli upravo to.
Slično se dogodilo s jednim vrlo angažiranim i inteligentnim dečkom kojeg sam nedavno sreo, glazbenikom i glumcem koji mi je sam, pomalo u čudu, prokomentirao da do sada nije uopće mario za homoseksualce, ali da je nakon napada u Splitu na povorku gay-pridea odjednom postao totalno za njih. Zanimljivo opažanje. Ja sam mu, naravno, rekao da je to vjerojatno namjerna manipulacija, baš u stilu već spomenutig Freudovog nećaka Bernaysa, jer vijesti uglavnom tome i služe.
Doista, kad sam se vratio s puta, onako neizložen vijestima (a impregniran receptima za „odnose s javnošću“ u vidu vijesti), sudario sam se i sa tim silnim vijestima i raspravama o gay-prideu u Splitu. Uopće nisam znao niti da se to događalo, niti što je bilo, ali narednih dana nisam mogao ne saznati jer je priča bila vruća bar desetak dana, i još uvijek je.
Meni je to, onako sa strane i bez emocionalne uvučenosti i ispranosti, odmah izgledalo kao još jedan isprogramirani događaj, baš poput onih Bernaysovih manekenki koje su na uskršnjoj paradi u New Yorku zapalile cigarete koje su novine proglasile „bakljama slobode“ mladih feministica. No, Bernaysov klijent bio je Lucky Strike, a cilj „oslobođenja žena“ kroz to što će srušiti tabu o nepušenju na javnim mjestima, bio je samo dio strategije za povećane prodaje cigareta. O tome možete opširno čitati u kolovoškom broju Nexusa.
Stoga, kakva se to ideja htjela prodavati ekscesima s gay prideom? Znam dosta pripadnika gay populacije koji nikad nisu niti sudjelovali na ijednom prideu niti mare za to. Osim toga, homosekualnost u ljudskom društvo postoji oduvijek, kako je to rekao i jedan SDP-ovac u izjavi za radio 101, rekavši da mu nije jasno čemu sad tolika gungula. U neki vremenima ta je strana ljudskog roda tabuizirana, u nekima je čak bila i pomalo institucionalizirana (kao u antici), neki prirodoslovci kažu da istospolnih veza ima i u porirodi, među životinjama, što ja doduše ne znam jer nisam to nikad vidio, ali valjda postoji kad tako kažu.
I tek što sam se zapitao gornje pitanje „čemu sve to“, usred desetodnevnog medijsog razvlačenja te žvake, pojavile se u novinama i vijest naslova „Povijesna rezolucija UN-a o pravima gay osoba“. Kakva usklađenost!
Da se ne bismo krivo razumjeli, nemam ja nikakvih namjera ikome osporavati bilo kakva prava, ali kad iluminatska tvorevina UN na nečemu inzistira, tu mora postojati neki skriveni razlog. Koji bi to mogao biti? Pojma nemam, palo mi ih je par na pamet kroz mentalnu gumnastiku. Recimo, ako se stvar pogleda iz perspektive namjera, želja i planova za smanjivanjem broja stanovnika na zemlji, koji Elita niti ne skriva posebno jer su mnogi dokumenti koji o tom govore dostupni ili događaji razotkriveni (spermicidni kukuruz, lažna cjepiva protiv tetanausa koja su činilie žene neplodnima, Kissingerov dokument MSN 200) onda je jasno da na njihov mlin ide smanjenje broja novorođene djece, starenje pučansta u Europi (ovdje bar ne moraju poduzimati drastične mjere), a možda i promocija homoseksualnosti. Pojma nemam, ali valjda još nije zabranjeno razmišljati na glas.
No, kad UN nešto promiče, to mora biti sumnjivo. Ti dečki ništa ne rade slučajno i bez namjere, samo svoje namjere uvijek skrivaju iza izraz pozitivnih, suprotnih značenja, ponekad i vrlo privlačnih. Na pamet mi pada UN-ova podružnica zvana WWF ili World Wildlife Fund, čiji je prvi predsjednik bio brat onog Huxleya koji je (očito vrlo informiran) napisao roman „Vrli novi svijet“, a kasnije su ga vodili mnogi britanski odličnici, od čega su neki bili strastveni lovci (pravi ljubitelji prirode). Recimo, iza prodaje magle o zaštiti divljine zapravo se radilo o tome da ta svjetska nadnacionalna organizaciju de facto preuzima upravu nad velikm dijelovima nekih afričkih država, poput Kenije, Tanzanije i slično, i onda, pod isprikom očuvanja divljina, preko tih prekograničnih područja, potisnuvši jurisdikciju tih zemalja, šverca oružje, omogućava prolaz naoružanim milicijama i pomaže mnogo čemu drugom što čini folklor tužnih ratova na afričkom kontinentu.
Poučen takvim slučajevima, čim sam duže razmišljao o inzistiranju na vijestima o gay-prideovima, tim mi je izgledalo očitije da je sve to nekako naopako. Naime, one koji su fanatični homofobi takve povorke neće preobratiti, ali bi zato one neutralne, koji bi s dobrohotnošću mogli gledati na neki pristojni par dečki ili cura u svom susjedstvu, mogle odbiti, jer tako funkcionira princip klatna (vidi Transurfing). Kad se ljudi osobno upoznaju, obično se i sprijatelje, a većina neopredijeljenih ljudi može te povorke smatrati nepotrebnim nametanjem. No, opet, stvar se okreće kao na vrtuljku ako netko počne povorku gađati kamenjem, odjednom oni postaju žrtve. Tu se može koja riječ reći i o tim tipovima koji su se okomili na povorku. Ako su joj zaista htjeli naštetiti, bilo bi bolje da su je ignorirali, to bi bio moj savjet. Ovako su joj omogućili da okupira sve vijesti i dobro se izreklamira pod geslom tolerancije i slobode, o oni su u povijest ušli u skladu sa svojim postupcima – kao nasilnici. Ali nije li Split možda izabran namjerno, jer je pun usijanih glava takvog razmišljanja? Naravno, gay-pride ima i promotivnu svrhu skretanja pažnja na politička prava istospolnih parova, to jest glavni cilj koji naglašavaju.
Kad se na jednu hrpu stavi UN-ova rezolucija, incident u Splitu, medijska žvaka, pa onda ove nagrade za homofrenda i homofoba, gdje glavna osoba za zadatak uključenja Hrvatske u nadnacionalnu iluminatsku diktaturu biva nagrađena i priča o slobodi, dok neka druga bude proglašena homofobom (koliko sam shvatio, ta pak promiče tzv. obiteljske vrijednosti i protivi se istospolnim brakovima, o njoj ne znam puno, zapazio sam je samo kao aktivnu u proglašenju nekih hrvatskih županija GMO-free zonama, što bih svakako pozdravio), to nije baš mirišljava hrpa.
Zapravo, tako Elita igra igru. Na kojoj god da ste strani, upregnuti ste u njihova kola. Ne treba se zavaravati, ovdje nema prave i krive strane. Ako ste za one koji kamenuju gay pride – radite za Elitu jer stvarate nered i situacije koje oni koriste. Ako ste sudionik gay pridea ili aktivni sudionik debate – također radite sa Elitu nesvjesno igrajući svoju ulogu u nekom većem planu, recimo omogućavanjem da „reklamiraju“ svoju agendu. Koja nema ništa dobro na umu ni za koga od uključenih, svi su ti ljudi samo sredstva. To je stara fora, zavadi pa vladaj. Najbolje bi bilo stalno imati na umu da su sve uključene strane žrtve ili izmanipulirane, i sve to ignororati jer energija ide tako kamo ide pažnja.
Primjera te univerzalne taktike ima posvuda. Nedavno sam, baš kod Davida Ickea, čitao kako je komentirao jedna engleski trajekt na kojem su sav ugostiteljski kadar činili Poljaci. Rekao je da se boji i pomisliti za koliko malu plaću rade. I sad će njih, naravno, rekao je, Englezi mrziti smatrajući da im uzimaju poslove i ruše cijenu rada, a ti ljudi su došli zbog vlastite nevolje, pa ne valjda zato jer im je u Poljskoj bilo dobro, pa im je na engleskom trajektu još bolje. Pa će onda Poljaci mrziti Engleze, je ovi njih mrze i svašta im dovikuju zbog za egzistenciju i osjećaja ugroženosti, a zapravo su obje zavađene strane jebene stranke, koji kusaju posljedice politika namjerno tako skuhanih u kuhinjama nadnacionalne elite. Jedni su izrabljeni kroz sramotno male plaće, a drugi kroz to što su ostali bez posla.
POLITIČKA KOREKTNOST
Osim toga, tu se pojavljuje još jedna zanimljiva pojava, a to je tzv. „politička korektnost“.
Mada nam se stalno ponavlja riječ „sloboda“, u isto se vrijeme kroz medije neke stvari nameću kao prihvatljive, a druge kao neprihvatljive. Recimo, ako bi se neki Englez iz sasvim praktičnih razloga požalio u vezi bilo čega u vezi onih Poljaka s trajekta, bio bi – ksenofob, kao što bi svaka osoba koja bi rekla nešto kritički o gay-pride odmah bila – homofob. Nitko ne želi da ga se naziva bilo kojim od tih imena, pa onda zato svi u javnosti počinju guditi isto. Zato gledam ispred sebe naslovnicu jednog tjednika gdje su mnogi splitski uglednici rekli da je njima „gay OK“, ograđujući se od nasilnika i sa željom da obrane ugled svog grada, napredak i slobodu. A zapravo poput automata pridonose određenoj agendi.
Kad se pojavi politička korektnost, tu više nema prave slobode. Mediji ciljano programiraju kolektivni um željenim obrascima i dalje ne moraju ništa napraviti, ostalo će napraviti inercija i komocija.
Evo jednog drastičnog primjera, zapravo mog prvog susreta s tom pošasti suvremenog doba zvanom „politička korektnost“.
Negdje početkom devedesetih moja prijateljica, s kojom sam četiri godine sjedio u klupi u srednjoj školi, otišla je u SAD i onda se vratila s dečkom i nekim njegovim prijateljem. Taj je prijatelj bio totalni kolekcionar stripova, a bio sam i ja pa smo se odmah našli u razgovoru o raznim stripovskim temama. U jednom trenutku, kad sam ja spomenuo genijalnog Asterixa, on mi je rekao da to ne čita. Ja ga pitam zašto, a on mi kaže – zato jer je to rasistički strip. Molim? Pa da, kaže on, u tom stripu se autori izruguju iz svih naroda koje Asterix i Obeliks sreću.
Kakva glupost. Istina je ta da su svi ti narodi prikazani komično i vrlo simpatično, jedino Rimljani uvijek izvuku deblji kraj. „Rasizma“ nema ni u tragovima.
Što je njemu?, upitam ja zapanjeno na hrvatskom svoju prijateljicu i njenog dečka kad je on otišao nakratako nekuda. Oni odmahnu rukom: „Ma on ti je pi-si“. PC, na engleskom. Kaj je sad to, pitam ih, pa su mi neukom objasnili da je to kratica od „politically correct“. Očito je to bila već prepoznata osobina tog dečka. Rezultat mozga ispranog političkom korektnošću jest: On ne želi ni u ruke uzeti Asterixa niti ga čitati.
Nije li to glupo?
A ni po čemu se ne razlikuje od mnogobrojnih političkih korektnosti kojima nas mediji zasipaju, poput ona dva primjera koja sam naveo gore. Politička korektnost je nevidljivi oblik jednoumlja – a ako se sjećate, to je ono kako se nekad zove vrijeme komunizma: doba jednoumlja.
Sad je možda drugačije?
Uopće nije, samo je prikrivenije.
Uostalom, kad sam već spomenuo ksenofobe, da ih ne bismo zapostavili na račun homofoba ili nekih drugih nositelja politički nekorektnih misli, sigurno vam zadnjih mjesecui nisu promakli povremeni novinski tektsovi o problemu „ksenofobije“ u Europi. Pa onda u Finskoj na izborima puno glasova dobije stranka koja želi braniti interese Finaca u svijetu sveopćih emigracija i imigracija. Ne moram napominjati da je predsjednik stranke u naslovu intrevjua s njim predstavljen kao – ksenofob, mada je sadržaj intervjua odavao razumnog i inteligentnog čovjeka.
Evo malo svjetla na tu materiju pomoću par odličnih odlomaka iz knjige „Vodič Davida Ickea kroz svjetsku zavjeru (i kako joj stati na kraj)“:
„Kao što sam tijekom godina mnogo puta ponovio, osjećaj nacionalnog identiteta potencijalno je fatalna prepreka kod provedbe plana za uvođenje tiranije svjetske vlade, tako da smo imali desetljećima staru kampanju diskreditiranja i potiranja ideje o suverenim državama. Ja nisam nacionalist i ne poistovjećujem se s državom ili rasom, no nije u tome stvar. Mnogi se ipak poistovjećuju i sve dok je tomu tako, oni će se oduprijeti svim pokušajima ubacivanja njihovih voljenih zemalja u umjetno sastavljen kulturni koktel osmišljen s ciljem zatiranja različitosti. Razlog zbog kojeg američka vlada čini tako malo da zaustavi val ilegalnog useljavanja preko meksičke granice je: (a) ostvarivanje plana kojeg sam upravo opisao i (b) čemu pooštravati patrole i mjere sigurnosti kad ionako namjeravate sasvim ukinuti granice čim budete smatrali da to možete izvesti bez velike galame?
Kontroverza o useljavanju (imigraciji) sada je u svijetu često spominjana tema. U Sjedinjenim Državama čuju se zamjerke zbog tolikih razmjera useljavanja, naročito iz Meksika, a širom Europe imigracija se doživljava kao jedan od glavnih problema današnjeg doba gdje se milijuni ljudi protive priljevu ljudi iz istočne Europe i drugih dijelova svijeta. Otkako su se njihove zemlje pridružile Europskoj uniji, a granice uklonile u Ujedinjeno Kraljevstvo nahrupilo je toliko istočnih Europljana da su neke banke otvorile poljske podružnice i ponudile telefonske usluge na poljskom, a znam za barem jedan slučaj prometnih znakova ispisanih na poljskom. Procjenjuje se da je u dvije godine u Britaniju sasvim legalno pristiglo 265.000 Poljaka, a pristizat će i dalje. Što stoji iza te „imigracijske krize” koju su zapravo izazvali gmazovski hibridi?
Jedan od najdjelotvornijih načina da se uništi osjećaj pripadnosti naciji tijekom više generacija i da se otvore vrata svjetskoj vladi slobodno je pritjecanje ljudi iz drugih kultura. Nastoji se postići to da starosjedilačka kultura izgubi svoj neprikosnoveni status temeljnog uzorka pripadnosti ‘britanskom’, njemačkom’ ili bilo kojem drugom narodu. Primjerice, što god daje glavna značajka pridjeva ‘britansko’, postupno će ispariti u „loncu za taljenje” nadmećućih kultura sve dok se na koncu sve one ne stope u jedan koktel koji prkosi svakoj definiciji. Osoba s takvom neodredivom predodžbom o ‘naciji’ daleko će se prije podčiniti strukturama svjetske vlade negoli netko tko želi zaštiti suverenitet svoje nacionalne države.
Problem je u tome što, kada započnete ukazivati na skriveni plan u pozadini ‘multikulturalnosti’ smjesta vam prikače etiketu s početnim slovom R (rasist). Iluminati žele da se ova ‘rasprava’ odvija upravo na takvoj razini. Na jednoj strani imamo „pristaše prevlasti bijelaca” koji žele da njihova rasa upravlja njihovom državom, a na drugoj imamo antifašističke antifašiste iz redova robotskih ljevičara, s njihovim neokaljanim mislima i postupcima, koji svaku osobu drukčijeg mišljenja od njihovog stigmatiziraju kao ‘rasista’. Ova polarizacija i etiketiranje zamagljuju, namjerno,dublju svrhu imigracijske politike.
Ne radi se o ovoj ili onoj rasi, ovoj ili onoj kulturi. Radi se o stvaranju jedne kulture, globalne jednoobraznosti koja u ljudima isključuje osjećaj jedinstvenosti i povezanosti s nacijom, tako da prihvate gubitak nacionalne pripadnosti i prigrle globalnu orvelovsku državu. Dio toga su i sadašnji napadi na islam. (…) Moramo se izdignuti iznad ovih djetinjastih razina ‘rasprave’ i sagledati širu sliku. Oni žele podrovati islam jer on predstavlja ogromne skupine ljudi, ujedinjenih svojim suštinskim vjerovanjem, koji bi se oduprli stapanju s globalnom kulturom centralizirane diktature „jednog svijeta”, a koju neki istraživači nazivaju „Novim svjetskim poretkom”. Iz tog razloga žele da se muslimani bore jedni protiv drugih, kao i svi mi ostali. Sve rase, sve kulture i sve religije trebaju shvatiti da smo svi mi u istom sosu. Ovdje je na kocki sloboda svakoga od nas.“KRAJ CITATA
E, da. Dakle, kad sam se opet našao u ‘informiranom’ svijetu, jedan od prvih novinskih članaka na koje mi je pao pogled imao je stvarno komičan i tendenciozan naslov: „Najam isplativiji od kupnje stana!“
Baš je tako pisalo, s uskličnikom.
Ali o tome drugi put, ovoga puta se već i previše toa nagomilalo.
Čitamo se!
Izvor: Blog “Preko Ruba”, Krešimir Mišak, Svjetlost-online.com
Post je objavljen 14.07.2011. u 08:09 sati.