Marketing
-------------------------------------------------------------------------------------------
Kad žega smanta
Kako se primiče urapodne ja kao zombi gamižem prema kužini, prema kućnoj radionici za bokune ili prije radi onog toća od pomidora što je već Marči s tangama od špageta tako slatko opisala u svojim sočnim pričama.
Kako ne obožajem meso (čuj ovo) odlučim se za zelje sa mladim tuštom i mladom koprivom (hehe sve mlado).
I onda sortiram u jednu posudu peteljke, kumpir, koprivu i tušt a u drugu lišće od zelja-blitve, ono se kasnije stavi kuhati.
Otvorim frižider jer trebam mrkvu a boca od kole (maska) sa vatrenom vodom udara pravo u oko. (trebalo bi nacrtati vatrogasca na njoj) Lozova brlja sa dodatkom luštrika je kraljevska kapljica i naravno idem probati kakav okus pruža nakon par dana što se luštrik toćao.
Hm, ne mo'š od prve ocijeniti. Pokušaj drugi. Čini mi se jakoooo, uf!
Pokušaj treći. Nije loše!
E, onda ti ja stavim u teću maslinovo ulje pa okrenem na ulju mladog poriluka a onda vodu i one peteljke sa koprivom, kumpirom i tuštom.
Opet probam onu brlju da vidim jeli se što popravila...je.
Ajmo dalje. Dok se to kuha pristavim onu rebrastu tavu neka se ugrije da ispečem fetu tune. Dok jedno krčka malo odoh brčkat po blogoatmosferi, gledam što ima novoga...onda se čuje vonj.
Trkom prema teći. Usput zakačim tipkovnicu i ona tresne na pod. Aa zato je meni tipkovnica uvijek čista, često je istresem. Dolijem vode u teći i pogledam onu bocu...boljeg je okusa.
Ajmo sad opet na komp, tastatura je čista, dobro, ugasim ga.
Upalim telku. Taman nešto Esma govori, veli ovako:
„Životinje su po svemu ispred nas, ljudi... Ne trebaju ni ličnu kartu ni pasoš...ne trebaju vladu...(za ovo zadnje te ljubim u vremešni razdjeljak).
Što nam to sve treba, goli dolazimo na ovaj svet, goli odlazimo! Dva metra svakom dosta.
Ako imaš DVA podeli s neko.“
Tako zbori Esma Redžepova, svaka čast, nije uzalud već nekoliko puta nominirana za Nobelovu nagradu!
Zbog toga i imamo ponešto uduplo da se može pokloniti. Noge recimo...
Opet nešto vonja...sve je pod kontrolom. Ona se boca smješi...
Što sad...ovo se kuha a ja gladan. Ajmo mrvu pancete... mmm dobro je ali traži cug…ae.
Pogladim se po trbuhu i počnem fićukat i sve više se držim za sudoper. Jbg, kotrljaju se grašci znoja pa smetaju oćale a i dvije ure popodne su, već je i vrijeme za ubit oko...što oko...obadva. Viš ti kako ova žega djeluje na čov'ka.
Zatvorim ti ja plin taman na vrijeme jer je prodimilo i odgegam se do postelje.
Uvučem trbuh, hlače spadnu na pod (to se postiže vježbanjem) i ja se prospem po postelji.
Joooo ljepoteee i odma' kreće neki magličasti film. Evo je do mene, napredna i nazadna a pupasta i mazna sa smiješkom koji govori sve jezike svijeta (ne misli na torticu, ne m...)
Ona što voli topli dah u onoj jamici gdje se spajaju vrat i rame...koja voli šaputanje...koja voli, koja voli...
- Mačoo ja sam Jagodaa.- komad mazno uvija kao da je ona…kako se ono…Nives Toplomjer?
Da je...hehe, 'vako bi ja njojzi.
- Vaša bujnosti, ne što si Jagoda ma te ne bi po ovoj žegi taka ni da si Jamaha, ae laku noć!
Upad.
Tušt.
Post je objavljen 14.07.2011. u 00:05 sati.