Toliki od nas bude se svakoga jutra s užasom u srcu. Teška je to patnja suočavati se s jednoličnošću svakoga novog dana i njegovim neprekidnim mukama i naporima uz tako sitne nagrade. Okupamo se, uskočimo u odjeću i nevoljko se prisilimo ispuzati iz svoje čahurice da bismo se suočili sa svijetom koji će nas, u to smo sigurni, proždrijeti ili nas zdrobiti pod svojim nogama. Svakoga se dana ponavlja to mučenje od jučer, osim što se sati čine bolno dužima što godine dalje odmiču. Tijelo je umorno. Um otupljen. Obveze se gomilaju. Budućnost je nejasna. Naposljetku dan završava. Blaženi san. Zaborav. A onda sunce ponovno izlazi.
Ja odabirem bolji način življenja!
Od sada ću se svakoga jutra probuditi, pasti na koljena i zahvaliti Bogu za taj dar koji samo On može podariti ... za novi dan. To je moja najdragocjenija imovina. Ako se ikad osjetim nezahvalnim i zanemarim ovo čudo, bit će dovoljno otvoriti jutarnje novine na stranici s osmrtnicama i prijeći okom dugačak popis imena ... imena ljudi koji bi bili najsretniji da mogu sa mnom zamijeniti mjesto, unatoč mojim problemima. Na groblju nema nikakvih problema. Ja bih radije bio ovdje nego tamo. Zahvalan sam zbog ove iznova pružene mogućnosti. Ovog ću dana pokazati svoju zahvalnost u svemu što činim. Sunčani sat broji samo sate sunčane svjetlosti, no ja ću ih izbrojiti sve. Uživat ću u svakoj minuti i cijeniti je. Besmrtan sam sve dok moj posao nije obavljen, a tek sam ga započeo. Hvala ti, Bože, za ove nove sate. Trebao mi je ovaj dan kako bih dokazao da Tvoja vjera u moje sposobnosti nije pogrešna. Odlazim iz kuće sa smiješkom. Ptice ... Kad sam ih posljednji put čuo kako pjevaju? Kako sam samo sretan što sam ovdje.
Izvadak iz knjige ''Og Mandino: Izbor''
Post je objavljen 13.07.2011. u 00:43 sati.