ovaj cu post zapoceti losim videom fantasticnog paula kalkbrennera sa zadnjeg dana exita. otisao sam u pola seta jer mi je naprosto bilo predobro. nakon toga sam, jos uvijek na dance areni, zajedno s dvije krasne djevojke, od kojih je jedna pijavicina, proveo neke od nezaboravnih trenutaka medju sarenim jutarnjim bojama i razgovorima s nepoznatim sretnim ljudima. medju tim ljudima je bila i najljepsa zena koju sam vidio u zivotu (i koja je o tome bila obavijestena). a sve je krenulo polako, za mene, onako kako treba, s portishedom (cane veli da mu je to bio najbolji koncert u zivotu), a potom updateom o debaklu varazdinske skole debaklom koji je, izmedju ostalog, ukljucivao diskretnu pljacku u novosadskom busu i napad glavom tudjeg govna pored wc-a, a govno se osvetilo konjuktivitisom. dno ovaj put nije bilo samo metafora. neki su, poput pijavice, stigli i odspavati na jednoj petrovaradinskoj padini kako bi bili jos vise svjezi za elektronski finale. i jos jedan prst gore za pijavicu (a cini mi se i za aksu) koji su se odlucili za partibrejkerse dok je cane plakao na portishedu. ako vec nije, plakanje na koncertima radi glazbe mora postati plus. nasem domacinu alekseju kapa dolje za ugodan i velikodusan smjestaj, iako se radi brzine i topline nije moglo spavati. sve u svemu, dragi mipe koji si propustio velicanstven zadnji dan, exit je ispisao jos jednu antologijsku stranicu u nasoj kolektivnoj memoriji.
vaki
Post je objavljen 12.07.2011. u 12:43 sati.