Imam taj jedan sasvim malen problem s rijekama.
Tamo gdje sam odrasla rijeke baš nisu bile blizu i nismo imali što raditi oko njih.
Zato mi je ideja piknika, plivanja, rekreacije i sličnoga vrlo Mark Twainovska.
Za sve to moji vršnjaci i ja koristili smo more.
I što onda kad se u odrasloj dobi nađeš na riječnoj plaži?
Vruće je za poludit, i najmanji pokret je muka, znoj teče u fuj potočićima po raznim
dijelovim tijela. Jedini spas je voda. Riječna.
Lijepo miriši, na njoj ima patkica, a i onih malih plavih helikoptera što izgledaju kao kukci.
Ima i lopoča. I velikih riba.
Ali ima i travurine. Čovječe, ima trave za nahraniti stada i stada krava.
Trava se nalazi tamo gdje prestaje plićak, pa ako se želiš maknuti od bakica i djece, moraš
dalje. Moraš plivati u nepoznato, i to bez predugog stajanja i izležavanja. Nema soli da te drži.
I tako ja plivam iznad te trave i kad spustim pogled uplašim se ko zadnji morski papak.
To je samo trava, u njoj nema aligatora, ni pirana ni anakonde. Neke trave lijepo cvjetaju,
vrlo su estetske.
No kad me dirne po nozi ili kad ju samo vidim onako tamnu i lelujavu
odmah se sjetim nekakvih horora, sfova, povijesnih i kvazi povijesnih filmova s dobrim efektima.
Trnci me prođu uzduž i poprijeko nekoliko puta, i prije nego dođem sebi plivam prema
plićaku kao da mi život ovisi o tome, svi me mišići bole, voda mi ulazi u nos.
Kad konačno dođem na mjesto gdje mogu stati dahćem i pažljivo gledam oko sebe da opet ne
ugazim u nešto slično.
Nakon nekog vremena malo se smirim i plutam na leđima, ali ubrzo shvatim da se digao
pijesak, da su se vratila djeca koja plivala na drugu obalu i da je vrijeme da se krene.
Pa krenem, na sredinu i nizvodno, ponavljajući u sebi mantru "samo plivaj, samo plivaj",
i sve je u redu dok mi pogled ne zaluta ispod površine, gdje na svoj ogroman užas
skužim nešto tamno i lelujavo, a onda me još nešto dirne po nozi i....
Post je objavljen 11.07.2011. u 13:43 sati.