Pregled posta

Otputujmo do kraja puta...

/Flash vijesti/

Da se teško sastavljam s vremenom, dovoljno govori činjenica, da sam krenula s pisanjem ovog posta još prošlog mjeseca, i nikako da stignem do njegovog kraja. Slijedeću me sedmicu, pak, čekaju pripreme za dva jako ugodna i važna događaja, i sva sreća, da se nisu poklopila u isti dan, jer... jedan ne mogu propustiti, čak i da hoću, pa ovaj drugi, u tom slučaju, ne znam kako bi prežalila.
Ali, da vas ne zamaram budućim, pa još i 'šifriranim' događanjima, od kojih ću nešto najvjerojatnije i dešifrirati, bolje da se isforsiram, i ovaj započeti put otputujem do kraja, dok su mi još utisci svježi, i dok ih ne potisnu neki novi.

Trodnevnim putešestvijama, mada okvirnim i odokativnim... i pojma nemam zašto mi se ova rič tako dopada, pa neka i nije književna, nekako mi je baš pjevna , i možda baš zato super ... znam, znam, nisam pošteno ni započela, a već sam sama sebi prekinula nit, ali bitno da znam di sam stala... došla sam do srca.
Srce nam je, bez obzira na teške okolnosti i loše povratne informacije, ipak sjelo na svoje mjesto, jer se naš put, što lijepim vremenom, što ugodnim društvom, pretvorio u jedan predivan avanturistički izlet .


Mišo Kovač - Noćas ćemo zemlji ko materi reći

Sve nakon toga, bilo je prilično jednostavno, ali ne baš i pozitivno. Nije bilo vremena na pretek, a ne bi bilo nimalo zabavno 'poljubiti' vrata Općine nakon isteka radnog vremena. Pa smo se uputili odmah, onako sretno umorni od puta , na taj, već ranije dogovoreni razgovor sa općinarima . Htjeli smo, iz prve ruke, saznati 'kuda ide naša zemlja', koja je njena namjena, i koja su naša vlasnička prava i mogućnosti, a sve to u odnosu na, u međuvremenu usvojene, prostorne planove. Određena saznanja smo već imali, koja nam baš i nisu davala puno razloga za zadovoljstvo, pa nismo ni sad očekivali 'čuda', ali smo se, ipak, nadali nekakvom napretku, ili barem konkretnijim odgovorima na naša pitanja.
Naime, iz istih ovih razloga sam, još u ljeto 2009-te, bila u Uredu za prostorno uređenje, pa znam što mi je tada, pred pune dvije godine, rečeno o ovoj problematici. Kada to usporedimo i stavimo u kontekst s današnjim 'nepoznanicama', možemo samo zaključiti, da je 'sve isto k'o i (prek)lani'.

Da pojasnim o čemu je konkretno riječ. Kako u našoj diobeno-uknjižbenoj sudskoj trakavici, nema čega nema, tako ni nas nisu mimoišle, zadnjim zakonskim izmjenama uvedene, nove kategorije zemljišta... turističke zone i neizgrađena građevna područja. Te zone su, od kad su zakonom izmišljene, sve do danas, i 'ko zna, koliko će još dugo biti, po mom skromnom i nestručnom mišljenju... čardaci, ni na nebu, ni na zemlji... Hektari i kilometri zemlje u Lijepoj Našoj, na kojima je život stao, naravno, pod uvjetom da vlasnici nisu sami uzeli zakon u svoje ruke, što je, sudeći po stanju na terenu, sasvim izvjesno. Zakonodavac je, 'potezom pera', tko zna kolika prostranstva zemlje 'zamrznuo u prostoru i vremenu', jer nitko živ ništa ne zna... ni šta će biti... ni kada će biti... ni kako će biti... što u budućnosti svakako otvara i brojne mogućnosti špekulacija i manipulacija, poglavito kod 'turističkih zona'.

Zakonom je propisano, da se donesu detaljni planovi uređenja (DPU), što samo po sebi nije sporno, da je istovremeno propisana i obveza, bilo državna ili općinska, njihove izrade u određenim rokovima. Ali, kako to već kod nas ide, nema obveza, nema rokova, nema ni odgovornosti. Izgleda da se od vremena starog Platona, koji još onomad reče... 'U svakom slučaju zakone formira vladajuća elita za vlastite interese'... baš ništa promijenilo nije.

Općina, kažu, nema novaca za izradu planova, i tu počinje i završava svaka priča o pravu vlasnika da gospodari svojom zemljom. Takvim kolosalnim zakonskim rješenjem, koje zasigurno nije slučajno, vlasnici su dovedeni u situaciju, da svoju zemlju imaju, a kao da je i nemaju, jer im na njoj ništa nije legalno dozvoljeno... ni graditi, ni saditi... do donošenja DPU-a.
A s druge strane, gledamo život oko sebe, gdje na sve strane niču novi objekti, pa se pitamo tko je tu lud, a tko pametan ... niču nove zgrade, 'ko gljive poslije kiše ...

Pa čujemo i to, kako postoji mogućnost financiranja tih planova od strane samih vlasnika, a uložena će im se sredstva umanjiti, tkoznakaditkoznagdje, od komunalnih doprinosa . Ma, genijalno! No comment!

Projektiranje i gradnja obiteljske kuće u Solinu, je trebao biti aktivni graditeljski blog, da nije 'zapeo' upravo na problemu planova, pa je i najbolji primjer ovoga, o čemu pričam. Naši zakonodavci očito znaju, kako zaustaviti 'malog' vlasnika, da legalno (sa)gradi kuću na vlastitoj zemlji... zemlji građevnoj, ali neizgrađenoj!?!?
A spominjem taj slučaj, kao paralelu, jer, kad bi se i mi, recimo, odlučili za gradnju kuće na svojoj zemlji, bili bi u potpuno identičnoj situaciji. Čak sa dvije lokacije u samome mjestu, bez mogućnosti dobivanja dozvole za legalnu gradnju na ijednoj od njih!?!? A nakon donošenja tih famoznih detaljnih planova, koji se čekaju godinama, na obje će se lokacije zasigurno moći graditi, samo je pitanje tko, kako, i pod kojim uvjetima, al' teško da će to biti 'mali' vlasnici.
A da smo davnih godina (iz)gradili nelegalno, sad bi imali svoj zakon, i nagradilo bi nas za kršenje zakona!?!?. Bi'će da je to ta nova pravednost!?!?.

Pa sad (pri)čekajmo nova iznenađenja, jer upravo su u tijeku još jedne Izmjene i dopune Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Jest, da je to samo prijedlog, i treba vidjeti šta će od toga biti, a možda se posreći nešto i za 'sitne', a ne samo 'krupne' interese.

Znam, da 'mlatim praznu slamu', i uludo trošim energiju na državu, al' tako je to nekako u mojoj koži. Bez namjere omalovažavanja graditeljskih problema, za koje ne sumnjam da su veliki i teško premostivi, tvrdim da je moj problem nasljeđivanja didovine puno širi i kompleksniji, pa i daleko teži. Najteže je to, što konačan rasplet ne ovisi o meni, već o potezima suda i vlasti, naravno, ukoliko ne želimo uzimati zakon u svoje ruke. I da, draga moja sunčice , jako dobro si rekla... upustila sam se u veliku bitku, koja zahtijeva i strateške, a bogami i psihološke pripreme.....treba imati za to živaca i želudac....da ne velim još nešto.....
Ne bih danas, sigurno, da sam znala, al' eto... podsjetila si me sad na onu staru, kako Bog svakome da križ, koliki može nosit'... Ne znam je li tome tako, ali ja svoj, eto, još nosim, pa valjda i Bog misli da mogu.

Za moju 'kućicu' se nema šta posebno reći, osim što me viđeno i slikom zabilježeno, usprkos svim preprekama, zadovoljava, daje mom snu malo jasnije konture, i drži u vjeri, da postoji mogućnost sretnog završetka moje štorije. Okolo naokolo mene ljudi grade i uređuju svoje potleušice i štale, pa ne vidim razloga, da ne dođe i mojih pet minuta slave ... samo, jel' moguće da samo mene muče „papiri“?!?!

Ova druga poljoprivredna čestica, nadomak samog mjesta, na razmeđi puteva, kako i slike svjedoče, danas izgleda tužno i zapušteno, a kako će drugačije.





Sutra bi možda i mogla izgledati ljepše. Mogla bi se, recimo, preobraziti u maslinik sa 20-ak stabala, ako jedno stablo ište 8-9 metara. Mogla bi biti manji voćnjak i/li povrtnjak. Možda bi mogla biti i od svega po malo ...







Kako se vidi iz priloženog, probudila se Marta u oblacima , pa lovi vrapca, a vrabac na grani . Al' čekajte samo, ako krenem 'studirati' poljoprivredu, zna'će se i to, samo nek' završim pravo, pa građevinu, pa... ... pa da, tri su ludeta... lud, luđi i najluđi... a sve sam to ja .

A bio bi red, nekako i zaključiti sve ovo zajedno. Moje predviđanje nije nimalo optimistično, kad nam je zemlja u pitanju. Nakon pune dvije godine, kako ste vidili iz priloženog, informacije su gotovo iste. Nikakvih pomaka tu nema, i sve se može (iz)reći sa dva stiha, davno opjevana... ništa nova, ništa nova... i... sve je isto k'o i lani...
Dragi moji vlasnici, stojte di jeste, na mistu, dok vlast ne odluči, šta će s našom zemlj(ic)om ...


Post je objavljen 10.07.2011. u 19:11 sati.