Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lm1

Marketing

Je li debljina zarazna bolest?

Gotovo svakog dana svjedoci smo medijskih članaka koji govore o debljini i pretilosti u našoj državi. Svakog dana to možemo i potvrditi ako samo malo pogledamo oko sebe. Ona nekolicina ljudi koja je u balansu sa svojom masom svedena je na zavidnu manjinu u društvu. A što je tome razlog?
Neki će možda za sve okriviti svoju genetiku, mada znanstvena istraživanja to sve više iz dana u dan opovrgavaju. Kako inače objasniti dvojcu braće od iste majke i istog oca sa totalno različitom građom tijela? Kroz veći dio svog života pitao sam se to pitanje, ne pronalazeći na njega odgovor. Bilo mi je potrebno uložiti dosta energije, volje i novca (više desetaka tisuća kuna) na edukacije i nutricionistička savjetovanja kako bih doznao odgovor. Neki će reći kako sam lud što sam uložio i potrošio tolike novce na znanje i savjetovanja o prehrani i zdravlju. A moj odgovor svima njima glasi: "Treba li se o zdravlju brinuti kada smo zdravi ili kada smo bolesni? Jeste li čuli u životu kako se netko prekasno javio doktoru?" Kroz odgovor na ta pitanja shvatiti će te jesam li bio mudar u svojim ulaganjima u informacije o svojemu zdravlju...
Vratimo se temi, kroz svoje promatranje ljudi oko sebe i razgovore s njima o njihovoj prehrani (van i u samom savjetovalištu za prehranu koje sam otvorio u partnerstvu sa kolegama), kao i kroz nutricionističke seminare, cijelo vrijeme se govori kako genetika utječe na tijelo u manjinskom postotku. Kako je to moguće? Ako pogledamo one koji imaju ispriku u "genetici", vjerojatnije je kako svoju debljinu mogu zahvaliti svojim roditeljima, podneblju gdje žive i narodnim običajima (ujedno je to i teza ovog bloga, koja će se kroz tekst opravdati). Kako to? Pa od svojih roditelja, podneblja gdje žive i narodnih običaja naslijedili su nešto važnije od genetskog materijala, a to je prehrana! Ma nije moguće? I sam se to pitao, ali poznavajući činjenice kako se čovjek od čovjeka razlikuje u svega 0,1% genoma (provjerite danu informaciju) mislite li kako je zbilja onda genetika kriva za vašu debljinu? Za plavuše kosu ili oči, da za to je kriva genetika. Za spol je isto tako kriva genetika. I za boju kože. A za oblik nogu? Većinom prehrana i vježbanje. A ruke i dlanovi? Isto tako, prehrana i vježbanje. Kako to?
Razlike u obliku tijela najbolje je vidljivo na rođacima. Kod braće i sestara razlika među genetskim nasljeđem je još manja, pogotovo ako govorimo o istospolnim potomcima (dvojci braće ili dvije sestre). Samo kako onda mogu postojati istospolni potomci sa dijametralno različitom građom tijela? Razlika u genetici je premala, kako bi opravdala razliku u tjelesnoj građi tijela. Nije li onda logičan zaključak kako je to rezultat prehrane i tjelesne aktivnosti? Kroz razgovore sa obje sestre ili obojice braće o prehrani saznao sam (i potvrđivao na primjerima) kako su na njihove nazore o prehrani utjecali različiti ljudi, poznanstva, društva i okruženja. Prvenstveno su roditelji ti koji kreiraju prehranu i tjelesnu aktivnost kao male djece, u pozitivnom ili negativnom smjeru. Moglo bi se reći kako je ovdje riječ o onoj staroj "monkey see, monkey do", pa je ovo upozorenje i apel svim roditeljima neka razmisle o svojoj ostavštini svojoj djeci (barem što se tiče prehrane). Kasnije su na prehrambene navike i tjelesnu aktivnost utjecali mnogi drugi utjecaji koje sam već prije naveo, a oni mogu utjecati u pozitivnom ili negativnom smjeru. Pod utjecajem okoline, mode, društva i okruženja ljudi se počinju baviti nekom rekreacijom ili odustaju od nje, odaju se alkoholu i drogama ili piju vodu i čiste se biljnim preparatima, jedu brzu ili zdravu prehranu. Nije moguće?
Već više od dvadeset i pet godina uzimam neki oblik dodatka prehrani, te sam se u zadnjih desetak godina marljivo educirao od strane dvije vrhunske kompanije za dodatke prehrani. Danas surađujem sa liderom na tržištu dodataka prehrani i zamjenskih obroka, sa tržnim udjelom od čak 19%. Svake godine sam na više i više nutricionističkih predavanja koje vode vodeći znanstvenici i doktori znanosti u svijetu, sa brojnim svjetskim priznanjima pa i onim najvećim. O samoj prehrani još se uvijek educiram i uživam u svakom novom otkriću od strane znanosti i novih proizvoda kompanije. A najviše uživam u uspjehu ljudi oko sebe i svom osobnom, bez obzira kakav uspjeh to bio (jedan moj mali savjet, uvijek ostanite optimist). Bio to samo kilogram težine manje, postotak masti manje ili kilogram mišićne mase više…
Nedavno sam sa dugogodišnjim prijateljem (znamo se od početka osnovne škole) otišao u grad na piće. Na putu do grada prijatelj je ogladnio (stara isprika, ne stigne jesti), pa smo zbog njegove želje jesti pizzu završili u jednoj fast-food pizzeriji. Kada uđete tamo i osjetite miris hrane, u meni su se pobudili osjećaj gladi. Da i mi to jedemo, katkada, i znam kako te stvari ne bih trebalo jesti. Ali samo smo ljudi, pa smo pojeli komad - dva takve jedne pizze i krenuli dalje. Dok sam jeo pizzu, gledao sam ljude koji ulaze i kako naručuju. Većinom su se ljudi odlučili uzeti dio i sebi, mada nisu bili gladni ili nisu imali u planu jesti. I pomislim sam sebi: daj se pogledaj, nisi mislio jesti i da nema tvog prijatelja ne bi se sada krcao s pizzom u 23h navečer! Sva sreća znam točno što mi je potrebno sutradan od aktivnosti i kakav oblike prehrane, kako bih se riješio štetnih utjecaja pizze na tijelo. Ali ostala je činjenica kako sam pojeo pizzu, a nisam je trebao. Zašto sam je onda pojeo? Pa nisam bio gladan! I je li glad zarazna, kada je sa prijatelja prešla na mene?
Po mome mišljenju jest, jer cijeli razgovor o hrani i odluka gdje ćemo ići je mene učinila gladnim. Ne gladnim od strane želudca, već gladnim od strane osjetila koja su poželjela osjetiti pizzu na sebi. Neki bi taj fenomen nazvali „gladne oči“, mada se ovdje radi i o „gladnim ušima“ koje su prve čule informaciju o hrani. Pa se pitam, jesmo li mi uistinu toliko blesavi i ne shvaćamo što sami sebi radimo? Ili samo idemo za svojom komocijom oko jela „fine i osjetilima ugodne hrane“ bez razmišljanja o posljedicama? A posljedice vidimo oko sebe ili ispred ogledala kod nekih… I koliko će nas sva ta naša „komocija“ koštati u životu? O samim komocijama sam puno pisao u prošlosti, ovo je samo još jedna od njih. S jednom razlikom, ova ubija puno brže od svih ostalih!


Post je objavljen 09.07.2011. u 18:35 sati.