Ponekad kad vjetar ne pirka,
i kad mrazac ne omrzne,
ponekad kad je trideset i pet stupnjeva
i sunce pod kutem od šezdeset po kapku
me dotakne,
sjetim se svoga čarobnjačkog djetinjstva.
Smijem se tad suludo
i moje sline zrakom lete.
Obrazi mi se napuhnu;
otjeram gromak stonoge.
Mislima tako putujem
i smijehom nerviram susjede
satima po zapećcima mojeg čarobnjačkog djetinjstva.
Sve dok se ne sjetim Xantipine kćerkice.
Tada se malo od smijeha zagrcnem.
Baka me Heimlichom vrati u život.
Skrušen i milostiv tada postanem,
obrišem police,
zamolim stonoge da mi oproste.
Ako se pitate zašto
ili ako vam nije jasno i ništa se ne pitate,
odgovor strašan vam neću dati,
već samo slutnju
što mozak može podnijeti:
Jabuka ne pade daleko od svoje majčice.
Post je objavljen 09.07.2011. u 17:30 sati.