Dakle kakvo otvaranje...za prvi post odabirem preporučenu svaštaru razmišljanja.
Neizbježno sam se zamislio prije kojih mjesec nakon stampeda zetovih ninđi kroz tramvaj, tiši su i od samog đavla prokleti bili...Naime, to sveobuhvatno i samopovećavajuće ludilo zagrebačkog javnog prijevoza ima i svoju nirvanu nazovimo ju tako, ugasnuće to jest. Ono se očituje u razdobljima nakon zadnje pošasti/finalnog galopiranja radne krvi i povratka penzića s placeva ako ga imate sreće ugrabiti. Isto kao i u nekakvo rano predvečerje recimo. Uglavnom, zanimljivo mi je bilo primijetiti (onako zadubljen u nekakve nebuloze) kako u slučajevima kada u "NOVIM" tramvajima imamo čak dva(2!!!) slobodna mjesta do ulaza, dakle jedno do prozora drugo do vrata, nekih barem 80% ekipe se odlučuje na ono do vrata. Slobodnom voljom, bez prisile, djelomice nesvjeno. Ne znam. Zapitao sam se. Želio sam ući u te umove i proučiti kako i zašto donose tu odluku. Šta rade te sinapse. Kako su im gangliji. Nemojte me krivo shvatiti, niti ja nisam ništa bolji. Tek mali smrdo izraziti ljubitelj sezama, kvalitetnog kulena i digitalnog reverba po mogućnosti. Zašto dovraga do vrata?!?!? Prvi logični zaključak je mogućnost bijega. Ali koga više briga za kontrolore, pa šta će mi napraviti ako nemam kartu i ne dam osobnu? Oće me hapsit'? Ukoriti? Zatući me toljagom? Svašta...živjela anarhija, nepredvidljivost i kleptomanija, oduvijek moji favoriti.
Znam da sam pomalo nedosljedan al' zaboli me jeli...još se tražim.
Ubo sam si na akciji u billi rio mare u paradajzu. To ću sutra znjupat za doručak skupa sa lovačkim kruvom sa sjemenkama iz kauflanda i možda zalit sa malo pšenične pive isto iz kauflanda. Uh kako volim dobre akcije!
Molim da se primijeti kako odbijam pisati nazive centara velikim slovom. Iz čiste zlobe!
Samo još za kraj, želim napomenuti da ovom izjavom patentiram izraz "sakralna euharistija". Tek toliko, da se zna. Da ne bi "bilo"...nismo znali. Jer uglavnom ne znamo. Amen.
Post je objavljen 09.07.2011. u 03:04 sati.