Rekli su mi neki dan da je blog mrtav. Ma koji blog je mrtav? Moj nije. Svjesna činjenice da će posjećenost mog bloga biti minimalna, odlučila sam ga ponovno pisati. A sad se pitate zašto. Pa, prvenstveno zato što želim neke detalje iz života podjelit s ljudima. Anonimno naravno. Iskreno se nadam da bi to moglo nekome pomoći.
Dakle, krenimo redom. Prije nekih pola godine, nakon dugo vremena tuge i žalosti, dijagnosticirana mi je depresija. Dobila sam tablete i svi su mislili da će to biti dovoljno. Međutim, moja depresija je sve više uzimala maha, i dovela do toga da redovito sama sebe ozljeđujem. To nisu bile male ozljede, to je bilo uglavnom duboko rezanje žiletom i probadanje ruke medicinskom iglom. Bila sam na rubu i suicidalne misli su mi počele prolaziti glavom. Ponovno sam otišla kod psihijatrice koja je zaključila da mi terapija ne pomaže pa ju je promjenila. Međutim, ni to nije previše pomagalo, a jedini izlaz koji sam vidjela u to vrijeme bio je smrt. Moja smrt. Strašni osjećaji prate depresiju, to znaju samo ljudi koji su je prošli. I tako, nakon mjeseci nezainteresiranosti i mučenja, upoznala sam jednu osobu. Upoznala sam svoju sadašnju djevojku. Da, ja sam djevojka i imam djevojku. Ne sramim se toga. Zahvaljujući njoj, dobila sam volju za životom, ali sam i dalje bila strašno depresivna. No, jednog dana, nakon neprospavane noći (imala sam problema sa nesanicom) nešto mi je palo na pamet. Zašto trošiti prekrasne trenutke života na depresiju? Zašto? Nema smisla. Od tog dana, moja borba s depresijom je krenula u pozitivnom smjeru. Okrenula sam se Bogu, budućnosti, roditeljima, svojoj djevojci. Doživjela sam nešto što je rijetkost u takvim teškim oblicima depresije. Sretna sam, sretna sam jer sam živa, jer nisam napravila ono najgore. Imam ožiljke, imam ih puno, ali sam ponosna na njih i ne sramim ih se. Oni me svaki dan podsjete koliko sam jaka i kolko sam toga prošla, a još sam ovdje. Definitivno sam ponosna na sebe.
Svima koji su bili u ovakvoj situaciji želim poručiti: ne odustajte. Znam, nije lako slušat tuđe naredbe, ali vjerujte mi, depresija je jaka bolest, ali mi ljudi smo jači. I ako želimo, možemo ju pobijediti.
Imala sam potrebu negdje otvorit dušu. Inače sam umjetnički tip, ali sam htjela da ovaj post bude nešto kao izvješće. Izvješće o mojoj borbi koja još traje, ali ja pobjeđujem.
Post je objavljen 07.07.2011. u 05:56 sati.