Marketing
Sedmi rođendan bloga
Došlo je i do toga. Ravno pred sedam godina, šestoga srpnja 2004. u 15:44 postao sam prvi post. 
Nemam snage pisati koliko se toga izmijenilo u sedam godina, nekada davno se toliko ne bi izmijenilo u 700 godina. Ali svijet, kao što svi vidite i primjećujete, naglo se ubrzava, a obećani marksistički progres i/ili fukujamistički kraj povijesti nikako da dođe. Svijet je odlučio otići u rikverc, odnosno na povijesnoj klackalici trenutno smo na putu prema dole. 
Ali to je tako. Većinu bloga sam pred više od godinu dana odlučio obrisati, prvo sam probao brisati postove, što je teško išlo, sustav je izbrisao negdje oko 15, uključujući i onaj prvi, a ostalo je predugo trajalo, pa sam pomalo na ho-ruk ručno izbrisao sadržaj. Ni to mi se baš neda na široko i na duboko objašnjavati.
Ja se nalazim u nekom čudnom životnom trenutku. Nikada se nisam osjećao ovako nemoćno. Fali mi onaj pomalo ludi ja od prije 10 godina koji je bio pravedoljubiv i koji nije razmišljao nešto previše o tome što je moralno, nego je djelovao po principu pošteno ili nikako. Ne vidim neku perspektivu, što me zaista brine. Imam neki umjetni osjećaj da sam star, ne toliko star, koliko nemoćan. Na koju god se stranu čovjek okrene, nekakav zid. Sad mi se čini da sam možda trebao za zidara, to je očito in u ovim tmurnim vremenima. Tupav je taj osjećaj, hoćeš, a ne možeš. A toliko ideja još imam, toliko želja, tako se osjećam živim, a čini mi se da nikad ovoliko ideja neću imati. Jer ideje su jedno, a želudac i ezgistencija drugo. Ideje su valjda droga siromašnih. Rijetko tko bogat se bavi nečim smislenim. Nađe ljude da rade i opluđuju kapital. Valjda bih i ja isto da sam bogat. Stvarno ne znam, nikada nisam bio bogat. 
Dok ovo pišem, nekako me drma osjećaj kao da pišem nekrolog vlastitom blogu. Sedam godina je dug period, pomirio sam s činjenicom da sam valjda u sedam godina ovdje izložio 95% onoga što mi se vrzma po glavi. Glupavo i bolno sam bio iskren, što je sasvim sigurno povrijedilo neke ljude, ali moja namjera je uvijek bila da iznesem ono što mislim. Ja se mijenjati baš i nešto ne mogu previše, iako sam postao tolerantniji s godinama. Žao mi je ako su moje riječi nekoga povrijedile, ali nemam ih namjeru povući.
Samo dobri Bog zna što će biti za sedam godina od danas. Tmurna su vremena, gospodarstvo ne valja, a kad ekonomija ne valja, onda se čuje Borisa Novkovića kako zavodi nevine curice i pjevuši bit će rata kažu sviiiii. Pojmam nemam hoće ili neće, ali barem ćemo mi muški sredit problem vlastite nezaposlenosti. Šalu na stranu, kak je, tak je, nekak navek je.
Hvala na pažnji po 752. put.
Pero Panonski
Post je objavljen 06.07.2011. u 15:44 sati.