Marketing
POSLJEDNJI OD SVOJE VRSTE (ljetno štivo)
Gadi mi se rad za život.
Rad bi trebao dolaziti sa lakoćom, kao disanje, ne kao robija.
Stoga sam jučer dao otkaz kod Debelog.
Jutros sam se spustio do rijeke, bacio udicu, izvalio se na leđa, raskrilio ruke u obliku križa
i propao u nebo.
Spokojno sam sniom, lijep san. Ne sjećam se više o čemu. Ali bio je lijep. Toliko znam.
Nakon izvjesnog vremena prenuh se imajući osjećaj da me netko promatra.
Pokraj mene stajala su dva humanoidna vanzemaljca.
«Pozdravljamo Posljednjeg od svoje vrste», rekoše u glas.
«Dobar dan», odzdravih nepovjerljivo, ustajući.
«Dolazimo iz zviježđa Enormnisimus Penisimus, sa planete Čičkolitis.»
«Aha, fino. Mogu li vam kako pomoći?»
«Što se dogodilo sa Zemljanima?»
«Što se dogodilo Zemljanima», upitah ne shvaćajući.
«Nestadoše. Svi nestadoše. Velika katastrofa. BUM-BUM-BUM!»
«Ne znam ništa o tome», rekoh «spavao sam».
«Spavao?»
«Ko top. Ništa nisam čuo.»
«To je čudno», ustvrdi prvi.
«To je čudno», složi se drugi.
Slegnuh ramenima.
«I duša mora živjeti», pridodah više za sebe.
«Kako bilo, ti si posljednji od svoje vrste...», reče prvi.
«...i zato ćemo brižno skrbiti o tebi. Izrazi želju, Zemljanine», nadoveže se drugi.
«Huc. Obraćajte mi se sa Huc.»
«U redu, Huc.»
Protegnuh se i počešah vrat.
«Jedan hladan pivkan dobro bi mi došao», rekoh.
«Adalberte, jedan hladan pivkan za Huca», reče prvi.
«Odmah Benedikte», reče drugi, pritisne dugmić na odori, izgovori riječi na nepoznatom jeziku i u ruci mi se stvori hladan pivkan.
Otpih guc. Nema ničeg boljeg od prvog gutljaja dobro rashlađenog piva.
«Je'l prija?» upita prvi.
«Sjajno. Koje je to?»
«........................ (mjesto za sponzora)», odgovori drugi.
«Doista je vrhunsko.»
«Još kakvih želja Huc», upita prvi.
Zastao sam da razmislim.
«Volio bih biti negdje kraj mora, recimo na onom mjestu gdje je Courbet naslikao onu sliku, kako li se zvala, ah da Hridi u Etretatu nakon oluje, tako nekako.»
Vanzemaljac ponovo pritisne dugmić na odori i mi se u trenutku nađosmo na željenom mjestu.
«Može malo privatnosti.»
«Svakako Huc», reče prvi «pođimo Adalberte».
Nestadoše.
Sjedoh i zagledah se u more.
Posljednji od svoje vrste. Stvarno nije loše za nekog tko je bio lišen bilo-kakve ambicije, pomislih i prasnuh u smijeh sjetivši se svih onih kompetitivnih, beskrupuloznih lovaca na tron.
Nakon dugog perioda osjetih nešto nalik na sreću.
Post je objavljen 06.07.2011. u 13:47 sati.