Trčala sam...
mahnito bježala
od tuge, boli, sjete...
od snježnoplavog bluesa
i moćnih zmajeva sjećanja...
I što sam više gubila dah
a noge krvarile,
i lomila se...
ne mogavši više skupljati ,
krhotine, suze ,
nedosanjane snove...
a monstrumi izdaje
su me tjerali da trčim...
još brže i dalje.
Ali nekako iznemogla
razlomljena i umorna ..
od sjena, od odraza
i njihove cinične borbe
ugledala sam ih...
njihovu igru u stotinama boja
i znala sam....
odjednom sam znala...
Poput vriska
ili skoka u nepoznato
s povjerenjem prema životu...
leptirova igra u duginim bojama
igra sjena koje prepoznajem...
kao svoje....
i sebično čuvam tu igru
kao malu tajnu...
kao krijesnicu koja je bljesnula...
a vidjela sam ju jedino ja.
Post je objavljen 06.07.2011. u 00:59 sati.