Mama i ja smo se uvijek smijuljile onim Dalmošima koji se odsele u Zagreb i onda kukaju.
Ajme stres, ajme promet, ajme vrijeme. Sve je sivo po zimi. U ostalo doba godine ne vidi se nebo.
A najgore je što nema mora!!
Seljaci, kukaju da kukaju, preuveličavaju stvar, smatrale smo.
Pa ne možeš od jabuke očekivati da bude naranča, i slično.
Otkad sam se odselila u Zagreb,a bilo je to naglo i na neodređeno, i sama sam postala jedan od
tih Dalmoša.
Sve je neshvatljivo daleko, frustrira me što mi treba sat vremena i 5 tramavaja/buseva da dođem negdje.
Snijeg me izbezumljuje, hodam po njemu ko stara baba, sve u strahu od pada i lomova.
Lokalni luđaci uopće mi ne djeluju bezazleno.
Zabrinjava me što se, ako baš želiš, svaki dan relativno lako možeš porječkati i potući s potpunim strancima.
Količina bezobraznih vozača je alarmantna.
Pojavile su se ove promjene, nesumnjivo kao rekacija na sve to.
Počela sam puno češće gledati emisiju More nedjeljom.
Više koristim dijalekt. Imam dalmoški ukras u hodniku.
Kad dođem doma fotkam sve ono što fotkaju i turisti.
Čitam gradske portale koje nikad prije nisam čitala.
Sve češće se trudim biti kraj bilo kakvog vodenog tijela.
Prvo pomislim na stvari koje mi nedostaju, i često fotošopiram stvarnost u sjećanjima i razmišljanjima.
Otkad sam promjenila osobnu osjećam se još čudnije. Kao prognani princ.
Koja kriza identiteta.
Post je objavljen 25.07.2011. u 12:25 sati.