Postao sam ponosni vlasnik volonterske knjižice neki dan. Ovo zadnje što sam volontirao razvedrilo me nekako. Iako sam volontirao prije i imam dosta iskustva u davanju svoga vremena, nekako mi se većinom činilo da bivam pokraden, iako sam dobrovoljno prihvaćao postavljene zadatke. Sad sam se nekako dobro osjećao. Kako je došla ova kriza, nevladin sektor je propao. Pred pet godina sam imao sjajan životni plan da ću postati NVO-pijavica, imam sve predispozicije, ne bojim se medija, neki vrag i znam, a imam specifična znanja, koja posjeduje mali broj ljudi u Hrvatskoj. Okej, npr. Jimbo je isto homo universalis, koji me i šiša po nekim područjima, a sreo sam toliko divnih ljudi koji su me oduševili s količinom znanja i mogućnosti prenošenja istoga. Nažalost, oni koji su me najviše oduševili, sad su na Mirogoju, jer su poumirali prije vremena, većinom nagli srčani udari. O Bože, kakve dobre ljude oduzimaš prije vremena. Kad vam mentor umre sred pisanja rada, a s većinom tih ljudi sam počeo graditi dugoročne planove, jer su mi ti ljudi stvarno bili spremni pružiti priliku, onda se čovjek može samo plakati. Već sam mogao biti godinama vani.
Rijetko tko će vam pružiti priliku. Barem meni. Grozan je taj osjećaj kada se s nekim nađeš na istoj ravni, a čovjek nestane. Prođu godine, institucije zaboravljaju te ljude, kao da nikada nisu postojali, a bili su ravnatelji, dekani, uvaženi članovi zajednice. Nigdje se više ne spominju. Mene nosi misao da ću jednoga dana moći nazvati zaklade po tim ljudima, nekakve ustanove. Općenito povijest guta ljude. Zadnjih pet godina strastveno skupljam određeni tipove spisa. Generalno gledajući, ti spisi malo vrijede. Da ih moram prodati hitno, dobio bi sitniš s kojim ne bi tjedan dana preživio. Ali u NSK ih nema. Nekih tih spisa nema ni u jednoj knjižnici u Hrvatskoj. Jednostavno izbrisani iz povijesti. Pisao sam za jedan znanstveni časopis prikaz povijesti izdavanja jednoga tipa publikacije, našao sam drugo i treće izdanje pojedinog djela, ali nikako nisam mogao naći prvo izdanje. Imam doma drugo izdanje s početka dvadesetih godina 20. st. (i to u groznom stanju), ne mogu pronaći prvo nikako. To drugo izdanje postoji samo još u jednoj knjižnici i povijest kao da je izbrisala tu publikaciju, ne spominje se nigdje, ni u jednom pregledu. Bojim se da će povijest tako izbrisati i moje profesore.
Nema nikakvog spomena na webovima o tim ljudima, nema nikakvih skupova, kao da se hoće ubiti sjećanje na te ljude. Kao da se namjerno dobre ljude zaboravlja. Zle stvari se pamte dugo, dobro izgleda nestaju s rosom.
Država nam izgleda počiva na volontiranju. Obrazovni sustav se raspada. Sveučilište bahato hoće u štrajk. Neka siđu među srednjoškolske i osnovnoškolske razine. Neka vide kako ti ljudi gutaju govna dok šupci s Filozofskog fakulteta se igraju revolucije, dok maloumnici s prevelikim plaćama dižu revolucije. Salonska sveučilišna ljevica ruga se hrvatskom odgojno-obrazovnom radniku koji dobiva neodgojenu djecu s kojom ne može ništa, jer sve je dopušteno. "Sve mi je dopušteno!" Ali - sve ne koristi. "Sve mi je dopušteno!" Ali - neću da mnome išta vlada. "Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne saziđuje.
Ti kreteni iz visokoobrazovnog sustava, te maloumne ljevičarske budale koje na nastavu dolaze jednom mjesečno, ako je sreće, ti kradljivci, te hulje, ta živinčad, to bi štrajkalo usred rokova.
Ovo nisu bilo kakvi rokovi. Ovo su zadnji rokovi za nebolonjske studente. 30.09.2011. nestaje predbolonjski sustav. Tko završio, taj je završio, svi ostali lete na bolonjski preddiplomski studij. Mjesto da se riješe tih ljudi, oni štrajkaju. Pozivaju se na solidarnost, a sami gaze vlastite studente.
Ti ljudi doživit će duboko starost, a pravednici će umirati prije vremena.
Život nije fer.
Ali to nije ništa novo.
Pero Panonski
Post je objavljen 04.07.2011. u 12:06 sati.