Glupog li dana!
Besmislenog li gubljenja vremena!
O da, lupat ću sutra glavom o zid i proklinjat dane bačene u vjetar.
Hoće li me moje, uvijek iznova ponavljane greške, ikad naučit pameti? Pitanje koje se provlači tako često da je postalo glavnom konstantom mog života. Kako bi sve bilo jednostavno, kako lako...promijenit mentalni sklop, srušit branu, potopit mostove kojima se uporno vraćam starim boljkama.
Ali kako? Kako pobjeći od sebe same? Još uvijek tragam za odgovorom. Zapravo, malo je dana kada mi to pitanje ne okupira misli. Malo je dana proživljenih punim plućima, iskorištenim do zadnjeg minuta. I žao mi toga. Godine idu, vrijeme leti bez milosti i posljedice uludo potrošenih dana sve su teže. Opasnije po budućnost. I sve je teže priznat da ne mogu okrivit nikog doli sebe. I molim svaku večer da sljedeći dan prođe bez lupanja glavom, bez kajanja, bez ispraznog hoda...
Molit ću i danas.
Sutra?
Tako mi svega, nadam se da ne...
Post je objavljen 03.07.2011. u 20:28 sati.