kako java može biti zastrašujuća, ispričat ću vam u još jednoj istinitoj priči.
priča je to koju je meni mama ispričala, a nema niikakvog razloga da joj ne vjerujem ili sumnjam
u istinitost, jer ovako nešto se ne izmišlja, ne sinu kojem pričaš o djedu,
svom ocu kojeg dijete nije nikad upoznalo...
dakle, kad je moja mama bila još sasvim mlada djevojka,
živjeli su u seljačkoj kući, sa zemljanim podom, bez struje... tada je to bilo normalno..
noć su osvjetljavali petrolejskim lampama...
jedne takve večeri, skupila se mala obitelj, moj djed, baka i njihove dvije kćeri za stolom, večerati.
za vrijeme večere, raspukne se staklo na petrolejskoj lampi, na stolu...
kako žene ne mogu ništa prešutiti, tako se niti moja mama nije uspjela suzdržati, te je u šali rekla:
-praznovjerje kaže da kad pukne staklo na petrolejci, to je znak da će netko u kući umrijeti.
a tko bi kod nas mogao umrijeti, kada smo svi zdravi?-
-umrijet će tvoj ćaća!- odgovorio joj je otac, sa čela stola. snažan čovjek čeličnog zdravlja.
-srećom pa mi nismo praznovjerni- završila je šalu mama....
te noći se njen tata razbolio.
mama je sutradan u obližnjem gradiću kupila novo staklo za lampu.
no, iste večeri, za večerom, i ovo je staklo puklo.
tati joj je bilo sve lošije...
sedam večeri za redom
je pucalo staklo na petrolejskoj lampi, za večerom.
sedmu noć je umro njen otac, moj djed.
stakla su prestala pucati.
Post je objavljen 03.07.2011. u 19:22 sati.