Pregled posta

Biciklom do Zadra (lipanj 2011)...

Kao ozebli sunca dočekao sam stari godišnji odmor, što zbog činjenice da je tih posljednjih dana na poslu bilo puno toga za dovršiti ili barem pripremiti za kasnije, što zbog nekorištenja ijednog slobodnog dana od prošle godine otprilike u ovo vrijeme - sve je to pomalo dovelo do zasićenja i laganog umora od svega. Takav način korištenja godišnjeg odmora isključivo ljeti je samo moj izbor jer ljeto je moje omiljeno godišnje doba koje, nasuprot zimi ili jeseni, nudi pregršt zanimljivih mogućnosti.

Dakle, planirao sam ponovno izvesti neku biciklističku avanturu, s tim da ovaj put doslovce do posljednja 2 ili 3 dana nisam znao gdje ću na kraju završiti ni s kim. Zapravo me to nije previše pogađalo jer sam bio spreman, kao i dosad, ponovno ići solo u slučaju da se ni s kim ne bih mogao uskladiti tako na brzinu. Nakon silnih dogovora, pregovora, kompromisa, prilagodbi i mijenjanja planova ispalo je da se jedino Aron imao volje i vremena upustiti u pustolovinu zajedno sa mnom. Aron je iz Siska i iza sebe je prije polaska imao nekoliko vožnji poprilične kilometraže, no bez iskustava u višednevnim biciklističkim putovanjima. To se ni u kom slučaju nije pokazalo kao nedostatak jer je izuzetno izdržljiv i snalažljiv. Nisam mu prije puta morao objašnjavati što sve treba ponijeti na višednevnu turu, nego se sam informirao na Internetu. Na putu smo također bili potpuno ravnopravni te nisam morao paziti na njega niti mu izigravati nekakvog mentora. Odavao je dojam nekoga tko već ima iskustva, nekoga tko je prilično samostalan i kome ne treba ništa objašnjavati niti mu tutorski ukazivati na bilo što. Aron je bio odlično društvo za pedaliranje, što za sebe ovaj put stvarno ne mogu reći zbog raznoraznih nepovoljnih okolnosti koje su me na ovom putovanju redom zadesile i uvelike utjecale na moje raspoloženje tijekom prvog i drugog dana (objasnit ću ovo tijekom priče).

Ovdje moram biti vrlo iskren pa reći da sam na ovom putovanju u jednom kritičnom trenutku prvi put pomislio ono što svaki biciklist u ovakvim pustolovinama prije ili kasnije pomisli, htio ili ne: "Joj, što je meni sve ovo trebalo?! Koji me vrag tjerao na ovo? Pa mogao sam lijepo ostati kod kuće, zabiti se u najdeblju hladovinu uz hladan sok i televizor i udoban krevet za poslijepodnevno lijeno drijemanje!". No ipak, da me se ovdje ne shvati krivo, ti kritični trenuci su bili vrlo rijetki te je ukupan dojam putovanja vrlo pozitivan. Drago mi je što smo se upustili u sve to. Vidjeli smo prekrasne krajolike, doslovce kandidate za razglednice iz lijepe naše Hrvatske, prošli planine, vidjeli more, osjetili morsku sol na usnicama, ljetne gušte i atmosferu, vozili se po otoku, istražili mjesta na kojima nismo bili, stekli nešto dodatne kondicije... Da ne nabrajam dalje, u globalu gledano, bilo je odlično!


20.06.2011

Velika Gorica - Pisarovina - Donja Kupčina - Vojnić - Slunj - Plitvice

Prethodni dan sam pripremio i pričvrstio na bicikl sve što smatram da će mi trebati u sljedećih nekoliko dana. Pripremanje svih potrebnih stvari te pakiranje na bicikl sam zbog prethodnih iskustava odradio prilično rutinski i brzo. Budući da je prethodna noć bila izuzetno vedra, zbog astrofotografije - mog starog/novog hobija - spavao svega nekih 2 ili 3 sata, ali ujutro nije bilo nekih tragova pretjeranog umora zbog nedostatka sna.

Dogovor je da se s Aronom nađem oko 10:00 u Vojniću. On kreće iz Siska, a ja iz Velike Gorice pa nam Vojnić obojici nekako odgovara kao točka sastajanja i kretanja dalje prema Slunju i Plitvicama. Krećem oko 05:20 kako bih imao dovoljno vremena za mirnu i laganu vožnju prema Vojniću. Sunce je tek izašlo, ceste su puste i mirne. Pravi užitak za jutarnju vožnju biciklom!

Još uvijek je rano jutro pa je ipak prohladno za kratke rukave u kojima sam krenuo. Ne želim sada iz bisaga vaditi majicu dugih rukava jer znam da me uskoro čekaju prvi usponi u Vukomeričkim goricama koji će me ionako vrlo brzo ugrijati, htio ja to ili ne. A i sunce će se brzo uzdići i početi pržiti. Nižu se poznata mjesta oko Velike Gorice: Gradići, Lukavec, Dubranec, Lučelnica... Ne stajem često jer je maglovito pa ni slike ni snimke ne bi ispale baš najbolje. Ipak u Lučelnici odlučujem stati kod drvene kapelice i snimiti je unatoč magli. Ovdje pripremim ljetne biciklističke rukavice da ih stavim prije daljnjeg kretanja. Snimim kapelicu i malo pogledam oko sebe. Nisam zadovoljan prizorom jer je sve još uvijek u magli.





Krenem dalje potpuno zaboravivši staviti rukavice koje sam pripremio koju minutu prije. Sjetim ih se tek desetak kilometara dalje, ali mi više ne pada napamet vraćati se po njih. Žao mi ih je, ali 20-ak kuna ipak nije toliko vrijedno da bih se zbog njih vraćao toliko natrag. A i čekat će me tamo gdje sam ih ostavio...

Točno osam dana od tog trenutka, nakon povratka s ovog putovanja, rukavice su me zaista čekale na točno tom mjestu na kojem sam ih i ostavio. Namjerno sam se opet vozikao tim putem da ih nađem i uzmem (op. a.).

Mjesta su se brzo nizala: Jamnica Pisarovinska, Pisarovina, Donja Kupčina, Šišljavić, Koritinja. Sad sam već na karlovačkom području i dolazim do novog mosta preko Kupe u Blatnici Pokupskoj. Tu stajem. Moram se namazati kremom za sunčanje jer je sunce već dosta visoko i počinje lagano grijati. Sviđa mi se Kupa te odlučujem ostati ovdje još koju minutu...





Ostavljene rukavice sam već zaboravio, no ovdje počinju prave nevolje... Znam da me sljedećih 25 km do Vojnića čeka nepoznat teren na kojem još nisam bio. Od Blatnice Pokupske preko Udbinje i Utinje zapravo uvelike kratim put do Vojnića, barem mi je takva namjera. No, koliko sam se informirao prije puta, to je izuzetno rijetko ili nikako naseljeno područje prije kojeg se, ne bez razloga, preporuča opskrbiti vodom u slučaju lutanja. Stoga se potpuno oslanjam na GPS jer ove ceste zaista ne poznajem. Imam još nešto više od sat vremena do dogovorenog vremena sastanka s Aronom u Vojniću. Prema gruboj računici, stižem bez problema. Eh, da bar! Brzinskom provjerom je li sve u redu s mobitelom i GPS-om imam što vidjeti... Baterija mobitela je već pri kraju, a ujutro je bila puna! Ne znam što ju je moglo tako brzo isprazniti... Nema veze, mislim u sebi, zato i nosim vanjski mobilni punjač - i to ne jedan, nego dva. Stavit ću mobitel na punjenje kao tisuću puta dotad i GPS će me na vrijeme odvesti do Vojnića. I opet se umiješala neka viša sila koja je poremetila moj plan. Mobilni punjač je upravo u tom trenutku jednostavno prestao raditi što mi se dosad nije dogodilo doslovce nikada!! Stavljam mobitel na drugi mobilni punjač - ni on ne radi jer se, kako sam kasnije vidio, upravo u tom trenutku slomio konektor za mobitel. Nešto nevjerojatno... Još uvijek se nisam maknuo s mosta i ne mogu vjerovati kakve su se stvari dogodile u svega nekoliko minuta. 25 kilometara pustoši me i dalje čeka, a vrijeme leti. Mobitel će se uskoro ugasiti, nijedan mobilni punjač mi ne radi - dakle, neću se moći osloniti na GPS signal, a puteve ne poznajem... Idem krenuti pa ćemo vidjeti kamo će me put odvesti...

Banska Selnica, Ribari, Lipje, Brežani... Iako sve rjeđa, još uvijek ima naselja, ali zasad ni nemam problema sa snalaženjem po pamćenju od prethodnog dana kad sam samo letimično pogledom prelazio preko tih cestica misleći kako uz GPS neće biti nikakvih problema na putu kroz kasnija bespuća, iako nenaseljena. Još uvijek se vozim po dosta dobroj asfaltiranoj cesti, a znam da me čeka i dio makadama tamo negdje prije Vojnića. Skrećem s "glavne" ceste prema Udbinji. To je put kojim želim ići jer je najkraći do Vojnića. Ovdje već primjećujem sve rjeđe naseljene krajeve. No, to mi ne smeta sve dok pred sobom vidim cestu kojom znam da treba ići jer ionako nema druge alternative pa se ne može ni pogriješiti.

Negdje oko Udbinje shvatim da već kilometrima nisam vidio nijednog čovjeka. Kuće su nekako... drugačije... Obratim pažnju i vidim da, ako i ima kakvih kuća, napuštene su s razbijenim prozorima - tu očito nitko ne prebiva. Sjetim se onog savjeta s obnovom zaliha vode prije ovog područja. Sad mi je iz prve ruke jasno zašto je to tako. Pomislim kako zaista ne bi bilo uputno ovdje ostati bez vode ako se, ne daj Bože, nešto dogodi s biciklom. Ne znam što bi u tom slučaju bilo gore - vraćati se desetak kilometara otkud si došao ili ići naprijed još desetak ili petnaestak da se stigne do prvih naselja. Pješice, naravno. Bez vode, gurajući bicikl sa svom prtljagom na njemu... I ne znajući zapravo kamo ideš u tom malom-velikom labirintu. Uh, to bi stvarno bio jako loš scenarij!

Nakon Udbinje imam jedan problem: putokaz za Manjeroviće pokazuje da treba skrenuti s glavne ceste lijevo. To je uzbrdo po vrlo lošoj kaldrmi. Ovaj dio mi uopće nije jasan jer, koliko se sjećam od jučer, Manjerovići su između Udbinje i Utinje po "glavnoj" cesti bez ikakvih skretanja... No, putokaz valjda ne laže... Počnem se penjati po toj oštroj uzbrdici i brzo shvatim da je to krivi put. Ili putokaz krivo pokazuje ili je naselje Manjerovići na karti krivo ucrtano... Vraćam se na "glavnu" cestu i krećem dalje prema Utinji. Nemam koga pitati jesam li na pravom putu pa mogu samo pretpostavljati i nadati se. Nisam očekivao ovakve probleme... Sad više nema ni teoretske šanse da stignem na vrijeme u Vojnić gdje god on bio. Znam da sam svega nekih 5-6 kilometara od Vojnića, ali ne znam doći do njega. Cesta prestaje i počinje makadam. Na nekoliko mjesta ti loši makadamski putevi se račvaju pa više ni u što nisam siguran. Putokaza nema. Makadami su, prema mojoj procjeni, jednake "vrijednosti". Bilo bi lakše da je jedan put očigledno "glavni", a drugi sporedni. Ali ne! Nigdje nikoga, vjerojatno kilometrima uokolo. Ovdje nitko niti živi niti ovuda prolazi... Baš nezgodna situacija. Bez GPS-a pojma nemam kojim putem treba ići dalje pa se ravnam prema nekom instinktu. Ponio sam, doduše, i dobru staru papirnatu kartu Hrvatske, ali ona - naravno - nema ucrtana ova bespuća pa mi nimalo ne pomaže. Blagi makadam se pretvara u kamenje, počinju i nekakve uzbrdice istovremeno. Već je prilično vruće, sve sam nervozniji. Kud god krenem, moram tegliti bicikl s kompletnom prtljagom na njemu - jer po tim kamenjima i istovremenim uzbrdicama ni moj trekking ne može proći. Možda jedino neki bolji mountain bike... :). Rječju, katastrofa!





Već dugo lutam ovim krajem i ne mogu se izvući iz toga što mi se čini kao začarani krug bez kraja i konca. Pitanje je hoće li me Aron uopće čekati u Vojniću kad vidi da me toliko dugo nema, doslovce satima nakon dogovorenog termina. Sada se više ne možemo ni čuti jer mi je mobitel mrtav. Nakon još malo lutanja "po šumama i gorama", vraćanja, guranja bicikla po čudnim šumskim putevima i psovanja naglas napokon začujem prvi znak civilizacije nakon dugo vremena: neki automobil se spušta s brda i tim kamenjarom se - sudeći prema zvuku - kreće upravo prema meni. Odlično, sad ću pitati ljude gdje je više taj famozni Vojnić! Čim se auto približio, gestom sam vozaču pokušao dati do znanja da malo stane da ga pitam za smjer. On je to protumačio kao pozdrav te mi odzdravio i krenuo dalje svojim putem!!! Sva sreća, prozor mu je bio otvoren pa je čuo kad sam ga zamolio da malo stane. Čovjek mi je objasnio da prema Vojniću mogu nastaviti putem na kojem sam se našao, ali će taj put biti sve samo ne dobar: uzbrdica s kamenjem cijelim putem... Ili se mogu malo vratiti natrag, voziti dalje pješčanim puteljkom pa ću izići na asfaltiranu cestu koja također vodi prema Vojniću, ali nešto duljim putem. Zahvaljujem čovjeku na informacijama i odlučujem se za dulju, ali asfaltiranu varijantu. Još uvijek mi nije jasno zašto nigdje nema nikakvih putokaza. Ali baš nigdje! Da, valjda zato što ti putokazi nemaju kome pokazivati put... Osim rijetkim putnicima namjernicima poput mene koji bi si nadobudno htjeli malo skratiti put pa onda zakasne 2 i pol sata... :).





Konačno izlazim iz labirinta na cestu Glina - Vojnić kod Vojišnice. Još koji kilometar i u Vojniću sam. Aron je, srećom, imao dovoljno strpljenja i živaca da me pričeka i ne odustane od svega... :). Možemo odmah dalje!

Koji kilometar nakon Vojnića počinjem osjećati glad i žeđ. Nije ni čudo, ovo višesatno lutanje me izmorilo fizički i psihički, a još ništa nisam pojeo. Stajemo u debeloj hladovini i malo pojedemo, ja svoje banane i energetske čokoladice, a Aron grožđice. Sad se već lakše diše.

Nastavljamo dalje i nakon kraće vožnje stižemo na cestu D1. Bože, valjda 20 godina nisam bio na ovom poznatom raskrižju - desno za Zagreb, a lijevo prema Plitvicama i moru. Ipak mi je upravo to raskrižje nekako ostalo urezano u pamćenje. Ipak je nekad davno ovo bila jedina cesta prema moru... Planirajući put na more uvijek sam se nekako libio ceste D1. Biciklisti je baš i ne vole, ali nema puno alternative. Autocestom ne smijemo, a Jadranska magistrala je još gora. Ipak promet nije baš toliko gust koliko sam mislio da će biti. Vjerojatno zato što još nije puna sezona, a i ponedjeljak je. Uz ove uspone još bi samo i gust promet nedostajao! Inače, ovaj put sam napravio veliku pogrešku pa sam u ruksak na leđima stavio dosta stvari iako je poznato da na duljim relacijama leđa trebaju biti što manje opterećena jer će se 5 kg u ruksaku nakon 100 km činiti kao da tegliš 105 kg. Pogotovo na usponima koji su me upravo zbog tog ruksaka doslovce ubijali. No, usprkos tome, nekako je išlo, ništa što se ne bi dalo savladati. Stižemo u Rastoke i na Korani napravimo dulju pauzu.







Koliko sam neispavan, najradije bih slatko zaspao ovdje uz rijeku, no pred nama je još dug put... Do Plitvica ima još 30-ak kilometara, ali su većinom usponi u pitanju. To je onaj famozni dio puta prema moru koji, prema legendama, nijedan biciklist ne voli. Prolazimo Rastoke, Slunj, Broćanac, Čuić brdo, Rakovicu. Putem nas prestižu dva starija biciklista na cestovnjacima. Nevjerojatno je koliko energije u tim godinama još uvijek imaju i s kakvom lakoćom svladavaju ove konstantne uspone. Doduše, ne voze niti na leđima nose ikakav teret pa im je ipak malo lakše, ali divim im se svejedno! Pozdravimo se "u letu", a jedan od njih, dok su nas pretjecali, potiče nas i motivira: "Ajmo, dečki, idemo!" Na putu do Korenice sreli smo se na cesti još nekoliko puta...







Teret na leđima me sve više "vuče prema dolje", pogotovo na tom stalnom usponu. Zbog tog tereta osjećam bol u vratnim žilama koje se stalno naprežu noseći ga. Sad je kasno, ali za sutra ću morati nešto učiniti u vezi toga! Ipak živi i zdravi stižemo u neko mjesto tik do Plitvica i tamo pronađemo jeftini smještaj. Iako obojica imamo vreće za spavanje, tuš i udoban krevet je nešto što se ne može uspoređivati sa spavanjem u vreći, pogotovo ako iza sebe imaš oko 150 km, a sutradan te također čeka otprilike još toliko. No, da budem vrlo iskren, ni spavanje u vreći mi sada ne bi predstavljalo nikakav problem jer zadnje noći su prekrasne, vedre i tople. Pridonijelo bi osjećaju pustolovine. Na Plitvicama su, doduše, ipak za nijansu manje tople pa mi je ujutro ipak drago što smo se odlučili za smještaj kad već nije skup.


Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:59
Udaljenost (km): 155,02
Prosječna brzina (km/h): 17,2
Maksimalna brzina (km/h): 52,6


21.06.2011

Plitvice - Korenica - Gospić - Karlobag - Prizna - Žigljen - Novalja

Originalni plan nam je bio do Zadra doći preko Udbine i Gračaca, no prethodnu večer iznenada mijenjamo plan i odlučujemo se za varijantu Gospić - Karlobag - Pag - Zadar. Razloga za to ima nekoliko: prema obavijestima HAK-a, cesta između Gračaca i Knina je zatvorena pa se preusmjerava preko Obrovca i Kistanja što je ogroman krug. S druge strane, moj otac je još samo iduću noć Novalji, u apartmanu svog susjeda pa računamo da ćemo se i nas dvojica moći "prikrpati" za prenoćiti prije nastavka putovanja. Dakle, tako bismo i za predstojeću noć imali riješeno pitanje smještaja... Lako je mijenjati planove ad-hoc kad te ništa ne ograničava i kad ništa nije programirano da bude "ovako ili nikako". Sjajan osjećaj slobode! A u tome i jest sva čar ovakvog načina putovanja - neopterećeno i slobodno...

Rano ujutro oko 05:10 krećemo dalje. Večer prije sam napravio totalnu reorganizaciju tereta u svom ruksaku da me teret na leđima ne bi opet ubijao po putu. Većinu tereta iz ruksaka preselio sam u bisage, a kabanicu zajedno s vrećom za spavanje privezao uz nosač tereta (paktreger). U ruksaku sam ostavio isključivo ono za što sam smatrao da će mi stalno trebati tijekom cijelog dana - fotoaparat i kameru. Možda i pokoju sitnicu poput rezervne zračnice i najosnovnijeg alata kojeg i inače nosim u ruksaku uvijek i svugdje. Nakon ove sitne promjene usponi su stvarno mačji kašalj, razlika koja se osjeti je više nego drastična u pozitivnom smislu!

Jutro je prekrasno. Cesta je mirna i bez prometa, prava uživancija za vožnju biciklom. Obojica smo sada opet puni energije i s lakoćom svladavamo onaj zloglasni uspon prije Plitvičkih jezera.











Upravo prolazimo kroz hrvatske prirodne ljepote koje je prava šteta proletjeti autom, vlakom ili autobusom. Na ovaj način svim čulima možemo doživjeti ovaj krajolik. Svaki centimetar. Često se zaustavljamo, razgledavamo, fotkamo i uživamo. Ima vremena za sve. To i jest poanta biciklističkih avantura - da smo htjeli što brže biti na moru, mogli smo otići vlakom ili čak avionom. Ovo je nešto sasvim drugo...

Na cesti srećemo istu onu dvojicu starijih biciklista koje smo jučer vidjeli prvi put. Ovaj put mi prolazimo pokraj njih, pozdravimo se kratko. Usponi mi, primjećujem, više nisu nikakav problem. Ubrzo smo u Korenici gdje stajemo i u trgovini se opskrbljujemo hranom i obnavljamo zalihe vode. Gladan sam kao vuk pa sendvič od pola kruha s tirolskom, sirom i majonezom pojedem u roku "keks". U "poslu" mi je malo pomogla i umiljata mačka koja me voljela sve dok sam imao hrane... :)







Nakon jela i kave (Aron je ne pije, ali ja se ne želim odreći tog rituala) u Korenici se odvajamo desno prema Gospiću. Odmah nakon skretanja počinje uspon koji nas prati idućih 15-ak ili 20-ak kilometara, sve do mjesta Ljubovo. Krajolik je prava bajka, vrlo pitom - prava idila. Uživamo voziti se ovim predjelima koji su za obojicu nešto novo i pravo otkriće.



















Analogno izreci koja kaže da poslije kiše dolazi sunce, jedno od osnovnih biciklističkih pravila glasi: "Nakon svakog uspona dolazi... još veći uspon!". No, u mjestu Ljubovo, nakon ovog dugačkog uspona još od Korenice, dočekali smo i nizbrdicu. Juhuuuuu!

Ovdje malo stajemo i popričamo s čovjekom koji je ispred kuće kosio travu. U kratkom razgovoru se ispostavilo da je čovjek iz moje Velike Gorice i da čak stanujemo u istoj ulici iako se ne poznajemo... :). Došao je malo k sinu i snahi. Svijet je zaista jedno maleno globalno selo...

Malo predaha nakon posljednjeg dugačkog uspona je godilo, no valja krenuti dalje. Kratki usponi, nizbrdice, opet malo uspona pa presijecanje autoceste A1 nakon Široke Kule i evo nas u Ličkom Osiku. Ovdje odlučimo napraviti dulju pauzu jer je počelo najjače sunce koje valja izbjegavati. U trgovini kupimo nešto voća, banane, obnovimo zalihe vode koja se na ovakvim putovanjima pije u nevjerojatnim količinama. Ja sjednem na kavu, a Aron odluči provozati se po mjestu i pronaći debelu hladovinu u kojoj bi se isplatilo malo pridrijemati dok ne prođe ova najgora vrućina. Nakon kave i ja polako krenem prema Aronu - pronašao je nekakav šumarak i zavalio se tamo. Pridružio sam mu se i čak uspio odspavati kratko vrijeme sve dok me nije probudio neki kamion koji je bučno prošao cestom nekoliko metara od našeg "odmarališta".







Sunce je malo popustilo. Odmor s kratkim spavanjem učinio je svoje. Puni smo energije i spremni za polazak dalje prema Gospiću koji nije daleko. Ubrzo stižemo u Gospić i stajemo na mostu preko rijeke Like.



















Prolazimo Gospić i nakon nekog vremena ispred sebe ugledamo "uspon nad usponima" - Velebit... :). Ovo još treba proći pa smo praktički na moru.





Budući da na biciklističkom putovanju nije uputno nigdje zaglaviti bez vode, a posebno ne na Velebitu, u obližnjem kafiću neposredno prije Velebita obnavljamo zalihe vode i krećemo. Uspon je konstantan i dug, ali ipak ne toliko naporan koliko sam mislio da će biti nakon što smo danas već odvalili stotinjak kilometara. Sada, nakon svega, mogu mirno reći da je uspon na Velebit tek za nijansu naporniji od uspona na Medvednicu kojeg sam odvozio nebrojeno puta. Dulji je, ali rekao bih da nije ništa strmiji.













Konačno stižemo u Baške Oštarije što znači da smo na kraju našeg posljednjeg velikog uspona. Počinje spust prema moru. Na nekom ugibalištu prvi put na ovom putovanju ugledamo i taj prizor - Jadransko more...









Slijedi spust do Karlobaga na kojem su naše brzine nerijetko dosezale oko 50 km/h. Neprocjenjivo. U Karlobagu ne stajemo, nego odmah krećemo dalje prema trajektnom pristaništu Prizna koje se nalazi 15 km dalje. Ono što nismo očekivali jest uspon do Prizne... E, taj nam je već pomalo bio previše. Kako zato što smo ih taj dan već prošli podosta, tako i zato što je došao kao grom iz vedra neba, potpuno neočekivano. Srećom, barem promet po Jadranskoj magistrali tih 15-ak kilometara nije previše gust. Stižemo do trajektnog pristaništa i vidimo trajekt kako se otiskuje od obale doslovce nama pred nosom. Zakasnili smo valjda jednu minutu! Nema veze, idući polazi za svega 15-ak minuta. Ugodno me iznenadila ta odlična povezanost, mislio sam da ćemo sada morati čekati sat vremena ili više.





Nakon vožnje od nekih pola sata ili nešto kraće stižemo u Žigljen na otoku Pagu. Počinje se spuštati mrak. Nema još puno do Novalje, našeg današnjeg odredišta, no usponi su cijelu stvar poprilično usporili. Ako nam je onaj uspon od Karlobaga do Prizne već bio previše za danas, ovi na Pagu su prevršili svaku mjeru, dosta nam ih je više za danas! Svejedno, tih posljednjih 5-6 kilometara ćemo još proći kako god.

Stižemo u Novalju i nakon malo lutanja po centru i oko njega konačno pronalazimo ulicu u kojoj se nalazi apartman kojeg tražimo. Moj tata je tamo još ovu noć. Iznenadio se kad nas je vidio, nismo se ništa dogovorili... :). Tuširanje, večera... Aron ubrzo odlazi na spavanje. Ja još ne želim, iako je već dosta kasno, jer vidim da je noć i više nego vedra. Budući da sam sa sobom u prtljazi ponio i Bresserov 10x50 dalekozor, odlazim u noć... U centru Novalje je još uvijek živo, puno je ljudi na ulicama, po kafićima i parkovima. Prošetam po obali i nastavim malo izvan grada gdje više nema ulične rasvjete. Ovakvo čisto i zvjezdano nebo prepuno zvijezda i zvjezdica nemam prilike često vidjeti. Dojam jedino kvari Mjesec u fazi od nekih 50% koji je već visoko na nebu i pomalo smeta. No, nema veze - ovo je i uz Mjesečevu svjetlost daleko bolje nego kod mene doma bez Mjeseca! Uživam nekih sat vremena ili nešto više te se vraćam na spavanje oko 2 ujutro... Sutra ću opet pedalirati neispavan do daske, ali nije mi žao!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 09:52
Udaljenost (km): 144,45
Prosječna brzina (km/h): 14,6
Maksimalna brzina (km/h): 50,1


22.06.2011

Novalja - Pag

Već oko 06:00 krećemo dalje prema Pagu. Dan prije već sam pomalo počeo osjećati nekakvu bol u zglobu desne noge pri jačim opterećenjima, tj. na usponima. Nisam na to obraćao neku posebnu pažnju, no primijetio sam da se bol pojačala, a upala počela crvenjeti. Sve mi je to bio alarm da se s tim ne treba šaliti i da na vrijeme trebam poduzeti sve da se upala ne proširi i potpuno me onesposobi. Još dan-danas se sjećam kako sam zbog upale tetiva na nozi prije dvije godine čitav godišnji odmor proveo kod kuće doslovce ne mogavši stati na nogu! Nisam htio da mi se išta slično sada ponovno dogodi zbog nemara, nebrige i odbijanja osluškivanja vlastitog tijela. Ako se tijelo buni, ima razloga za to - treba ga poslušati... Zato odlučujem odsad biti izuzetno oprezan s opterećenjem te noge i voziti ako treba i brzinom pješaka, pogotovo na usponima kojih duž otoka Paga ima, ali ne previše. Toga sam se stvarno i držao, ali sam zato počeo jako zaostajati za Aronom. Nije imalo smisla da me Aron stalno čeka pa je produžio dalje svojim normalnim tempom dok sam ja napredovao vrlo sporo, ali zato sigurno i bez jačih bolova. Upalu sam svejedno itekako osjećao i bio je svjestan.











Što zbog bolova, što zbog kronične neispavanosti nekoliko prethodnih noći zaredom - usponi postaju sve veći problem. Ipak stižem do grada Paga. Prije ulaska u grad se s određene visine fantastično vidi njegova panorama. Ne propuštam tu priliku te stanem na nekakvom improviziranom odmorištu s kojeg se ta panorama vidi najbolje.







Na ulazu u grad me čeka Aron koji je ovdje već tko zna koliko dugo. Zajedno pronađemo najbližu trgovinu jer smo već gladni iako je još prijepodne. Kupimo sve što je potrebno, pojedemo, odmorimo, sjednemo na kavu, prošetamo po gradu. Prvi put sam u gradu Pagu i baš mi se sviđa.









Sunce je poslijepodne već popustilo i treba donijeti odluku... Aron svakako planira krenuti dalje prema Ninu i Zadru, a ja još uvijek osjećam upalu. Što učiniti? Ne želim riskirati i poigravati se, zbog prijašnjih loših iskustava s upalama sada i na hladno pušem... Na kraju ipak odlučujem barem jedan dan ostati ovdje u Pagu, a dalje sve ovisi o razvoju ili povlačenju upale. Aron se složio s tim te krenuo dalje, a ja sam krenuo tražiti neki smještaj. Kao i uvijek, ako ga ne pronađem, spavat ću negdje u vreći. Ipak osjećam da mi je zbog već prije spomenute velike neispavanosti sada više nego ikada potreban krevet. Stoga brzo pronalazim smještaj i konačno se mogu naspavati kako treba. Nakon tuširanja, punjenja baterija i jela legnem na spavanje. Spavao sam 14 sati!!!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:24
Udaljenost (km): 27,11
Prosječna brzina (km/h): 11,3
Maksimalna brzina (km/h): 43,3


23.06.2011

Pag - Nin

Dovoljno spavanje i pauza učinili su svoje: budim se pun snage, energije i elana, a mojim dojučerašnjim tegobama sa zglobom više ni traga! Uzimajući u obzir sve mogućnosti, jučer sam se ipak raspitao o transportu bicikla (i mene) iz Paga u Zagreb. Može, nema problema, ali cijenu ne bih komentirao... Mogućnost je za svaki slučaj ostala otvorena ukoliko se upala pogorša i spriječi me u nastavku bilo kakvih vožnji. Srećom, ta kombinacija sada otpada i mogu početi razmišljati o nastavku vožnje prema Ninu gdje se Aron već smjestio kod svoje rodbine.

Ne moram nikamo žuriti pa današnji dan koristim za obilazak grada, kupanje i sunčanje. Vrijeme je, kao i prethodnih dana, toplo i vedro - gotovo bez oblačka. Pravi ljetni ugođaj!















Pojedem, popijem kavu, prošetam - sve polako. Čim sunce poslijepodne oko 16:00 malo popusti, bez žurbe mogu krenuti dalje prema Ninu... Nižu se mjesta i prizori: poznate paške vjetrenjače, paška solana, paški sir na prodaju u svakom mjestu...











Vrlo je ugodno voziti se danas uz more. Bolovima više ni traga ni glasa! Uskoro stižem na paški most...











Nema još puno do Nina i Zadra...





Posljednjih desetak kilometara mislim da imam vjetar u leđa u svom doslovnom značenju. Uz tu činjenicu nije teško cijelo vrijeme održavati brzinu od nešto preko 30 km/h. Ubrzo stižem u Nin gdje me dočekuje Aron i njegova rodbina koju tom prilikom upoznajem.

Današnja vožnja od pedesetak kilometara uz more je zaista bila pravi užitak! Konfiguracija terena je bila nešto mirnija nego prethodnih dana što se vidi i po podatku o današnjoj prosječnoj brzini.


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:34
Udaljenost (km): 48,61
Prosječna brzina (km/h): 18,9
Maksimalna brzina (km/h): 55,2


24.06.2011

Nin - Zadar

Već oko 05:00 krećemo put Zadra. Plan je polako obići usputna mjesta koja se isplati vidjeti. Naša prva "postaja" je centar Nina...



















Zatim stajemo u Zatonu gdje u trgovini odmah uzimamo nešto hrane. Odlazimo i do poznate omiljene zatonske plaže. Meni se plaža sviđa, a Aron kaže da mu i nije nešto posebno...





Vozimo se dalje. Promet je sada već poprilično gust. Radni je dan, blizu 08:00 i svi žele nekamo stići do 08:00. Ulazimo u Zadar...





U Zadru sam posljednji put bio prije više od 20 godina kad sam s razredom u osnovnoj školi tamo bio na izletu nekoliko dana - i moram priznati da me iznenadilo ono što sam tamo vidio. Grad izgleda potpuno drugačije nego što je meni ostao u sjećanju. Proširio se, izgradio, modernizirao. I tada mi je bio lijep, ali sada mi je baš poseban...











Naravno da se ne zaobilaze znamenitosti poput "Pozdrava Suncu", morskih orgulja i središnjeg gradskog trga (foruma) na kojem se nalazi Crkva svetog Donata...

















Danas se u Zadru organizira biciklijada. Aron će sudjelovati, a ja se prijavljujem samo zato da mi "Bistra", organizator biciklijade, kao sudioniku prilikom prijave dodijeli pola litre vode "Bistre" i lijepu majicu kratkih rukava s natpisom "Trošim 6 litara na 100 km"... :). Unaprijed znam da neću sudjelovati na biciklijadi jer su mi planovi potpuno drugačiji. Sumnjam da sam jedini koji se prijavio samo zato da dobije majicu... :)

Aron se priključuje velikoj ekipi i kreće na biciklijadu, a ja krećem dalje u laganu šetnju Zadrom... Jesam li već spomenuo da mi se sviđa ovaj grad? Puno fotkam i snimam. Polako ga istražujem jer imam vremena. Nakon nekoliko sati odlazim na autobusni kolodvor i kupujem kartu za autobus prema Zagrebu. Moram to učiniti danas jer je petak pa već od sutra počinju velike gužve prema unutrašnjosti te me nitko neće s biciklom primiti u autobus. A ne želim biciklom prema doma jer nema smisla gubiti vrijeme na već viđeno i doživljeno... Ovako nije bilo nikakvih problema: prije ukrcavanja bicikla u bunker morao sam skinuti svu svoju prtljagu te skinuti prednji kotač. Na taj način (i okretanjem naopako) bicikl bez problema stane u pregrađeni dio bunkera, a prtljaga se stavlja s prtljagom ostalih putnika. Sve pet!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:03
Udaljenost (km): 26,90
Prosječna brzina (km/h): 13,0
Maksimalna brzina (km/h): 33,9


Eto, još jedno biciklističko putovanje je sada iza mene. Gledano u globalu, ova pustolovina od ukupno 402 km ostat će mi u lijepom sjećanju unatoč problemima koji su me na putu zadesili i na koje uvijek valja računati. Na kraju krajeva, ne leži li upravo u toj nepredvidivosti neka određena čar? Treba pamtiti samo lijepe trenutke i prizore, a pokušati zaboraviti one loše, kao i inače u životu... Oni loši su ionako u manjini i nebitni za ukupan dojam koji je u svakom slučaju vrlo pozitivan...


Post je objavljen 02.07.2011. u 18:01 sati.