" Ta i mi smo nekoć bili nerazumni, nepokorni... odvratni, mrzili smo jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja nešega, Boga, on nas je spasio... po svojoj milosti."
Poslanica Titu 3,3-5
Jedan je povjesničar ispričao kako je početkom devetnaestog stoljeća, tijekom meksičkog rata za neovisnost, borac za slobodu, Nicolas Bravo, zarobio šest stotina španjolskih vojnika. Tada je putem izdaje njegov otac pao u ruke Španjolcima. Oni su zahtjevali da se Bravo preda ili će ubiti njegova oca. Meksički general Morelos ponudio je španjolskom potkralju da će u zamjenu za njega pustiti zarobljenike. No ovaj je to odbio i dao zadaviti oca kao običnog zločinca. Time su bili ugroženi životi zarobljenika.
Ispočetka je Bravo bio bijesan i spreman pobiti ih. No kad je pomislio da bi stotine nedužnih ljudi trebale umrijeti zbog osvete za smrt njegova oca, nije cijelu noć mogao spavati. Do jutra je sačinio plan. Dao je pozvati zarobljenike pred sebe i rekao im: "Znate da ste trebali biti oslobođeni u zamjenu za život mog oca, ali je potkralj to odbio i ubio mi oca. ja ne želim postupiti poput njega. Darujem vam život i slobodu. Raziđite se i idite kamo želite." Isprva se njegove riječi dočekane s nevjericom, a zatim je nastupilo olakšanje i slavlje. "Nikud ne idemo. Borit ćemo se za neovisnost Meksika. Živio general Bravo!"
Ne podsjeća li nas to na mnogo veću i sjajniju milost, koju je Bog iskazao? Nismo bili samo Njegovi neprijatelji, nego i bijedna stvorenja koja su se pobunila protiv Njega. A On nas je želio spasiti: ne zbog ponosa, nego iz ljubavi, kako bi od nas napravio svoju djecu. Nije li vrijedan toga da mu odsada služimo?
Post je objavljen 30.06.2011. u 19:41 sati.