Prije 3 godine pokušao sam si oduzeti život. nije bio prvi pokušaj ali je bio najbliži uspjehu. Nakon toga, život je krenuo igrati se protiv mene. kao da je to bila osveta. Naizgled se činilo da su stvari ok i da su krenule.
Ali nije bilo ok, bila je to velika '' osveta'' jebenog života. Moj svijet je bio uništen i ja sam tražio ljepote u njegovim ruševinama.
Sve dok sada, 3 godine poslije. Nisam shvatio...
Živim na grobovima zvanima sjećanja...
I tako, sjedim i gledam kroz prozor. Sivo nebo, kišni oblaci koje polagano nosi vjetar. Poželim sklopiti oči, skočiti kroz taj prozor, raširiti ruke poput krila.
Odletjeti s njima. Daleko, u nepoznato. Bilo gdje samo ne tu.
Prije 3 godine vjerovao sam da sam bolje i da ću postići nešta.
Da će jedna ljubav biti veća od svih i trajati zauvijek.
Nakon svega. Ostanu ti sjećanja, ostaneš sam i s 2 opcije.
Predati se ili ići dalje.
I nekako, ja sam uspio u tome biti u sredini.
Živim ali sam odustao od svoga života...
Sve je postalo tako sivo i tužno...
I ti lažni osmijesi, postali su teški.
Ni to više nije kako je bilo nekada.
I iza njih se vidi ogorčenost... i tuga i ta prokleta depresija.
Kaž u ljudi da zima utjeće depresivno na njih... Zar doista? meni se čini da ako si depresivan nije bitno koje je godišnje doba jer recimo ja, osjećao bi se bolje da sada mogu leći pored neke šume u snijeg i zagrliti nekoga lijepog haskija.
Više ni ne želim da mi netko briše suze s lica. više ni ne želim da mi itko dođe i zagrli me, da mi čuva leđa.
Shvatio sam odavno, u ovome smo životu sami. I onda kada volite i kada ste voljeni. vrlo je teško vjerovati i imati nekoga tko je doista dio vas.
Dio mene je mrtav. umro je noći kada sam si pokušao oduzeti život...
A ovaj drugi dio... pitam se...
Koliko dugo može?
Život još jednom vrtim kroz stihove, kroz misli, kroz suze... i pitam se...
za što živim?
Post je objavljen 30.06.2011. u 19:17 sati.