bila sam jučer u Zg.
poslom.
i poslije obavljena posla sjela popiti kavu na terasu jednog hotela u centru grada.
pješačkoj zoni.
i dok sam pila kavu prišla mi je prvo jedna žena i pitala imam li što novca da joj dam.
e sad, na starije žene sam osjetljiva.
možda su bolesne.
možda ih više nitko neće primiti da rade za njega.
možda,...
ne znam.
no moj stav je da svatko tko ima dvije zdrave ruke i ima želju i volju raditi
može ipak sebi na pošten način zaraditi za život
a ne prosjačenjem, ne žicanjem.
uglavnom, rijetko odreagiram tako da dam novac.
'slabija' sam na one koji me traže da im kupim hranu.
ili koji mi dođu na vrata kući i pitaju mogu li za mene nešto odraditi
u zamjenu za novac ili hranu.
i ne jedanput su kod mene i jeli i okupali se.
ali one mlade djevojke i žene
koje objese oko boka jedno od djece
i ispruže drugu ruku
pa krenu od stola do stola i mole za novac...
na takve sam alergična.
ukratko,
mislim da ste shvatili otprilike moj stav.
i sad,
sjedim ja tako i pijem kavu,
čekam rođakinju
da se s njom nakratko vidim prije nego odem na vlak za Os,
kad dolazi do mene sad već druga po redu žena
i pita me hoću li joj kupiti kruh.
da me tražila novac odbila bih je.
ali ova koja je gladna, njoj ne mogu reći ne.
i kažem joj dobronamjerno neka sjedne za moj stol, hoću,
samo da spremim laptop koji sam koristila uz kavu i platim račun.
i ona sva sretna sjedne.
nisam još niti spremila svoje stvari
kad stiže do stola druga i počne mi nešto pričati
a ova koja već sjedi počne na nju vikati
da me pusti na miru, da je ona prva došla,...
i ja onako malo u čudu, prvo ne mogu vjerovati,
onda ih krenem smirivati obje (koja plavuša)
i ipak se druga žena pokupi i ode
pod rafalnom paljbom psovki ove prve.
i ok, ostala sjediti za stolom ova prva,
ja pokupila svoje stvari i račun
te idem platiti kavu koju sam popila
a onda idem sa tok žicaricom kupiti kruh.
molila me je.
nema konobarice.
nema unutra u kafiću nikoga.
čekam desetak minuta.
nikoga.
odem do recepcije hotela i pitam kome mogu platiti.
upute me na konobaricu negdje na terasi.
terasa je dugačka, ne vidim je pogledom.
mogla sam se komotno pokupiti i otići ne plativši.
pronađem konobaricu i riješim račun.
svo to vrijeme za mojim stolom sjedi gladna žena
i čeka da joj odem kupiti kruh.
kad je vidjela da sam platila račun
i pozvala je da krene za mnom do pekare,
u trenu je bila na nogama
i uputile smo se prema pekari.
konobarica dok sam plaćala kaže mi
vidjevši da me žena čeka da platim
da je ignoriram, da je zna već 10 godina
kako žica na istom mjestu prolaznike.
kažem kako me zamolila za kruh, valjda je gladna.
'kako želite' upozori me konobarica.
ipak, krenemo prema pekari žicarica i ja,
čujem kako me netko zove.
rođakinja.
viknem joj neka me pričeka, da stižem za minutu
i hodam sa neznankom prema pekari.
u čudu me rođakinja pogledala no shvatila je u trenu moju namjeru.
pitam žicaricu koji kruh želi ili želi nekakav sendvič.
koji želim, kaže.
dobro, pogledam koji bih joj kupila, neki veći da joj traje ipak više.
ne znam kupujem li samo za nju ili će još netko s njom jesti.
odjednom mi kaže kako bi u stvari trebale otići u trgovinu
jer joj treba kupiti šećer i detergent i toalet papir,...
i krene mi nabrajati :))
pomislim da joj to sigurno stvarno i treba,
no kako je ipak pretjerano što to od mene traži.
kažem joj da ne mogu, neka izabere iz pekare što želi.
i umjesto odgovora ona se samo okrene i iziđe iz pekare :)
a ja zbunjena ostanem stajati dok me trgovkinja pita 'izvolite'.
'ništa hvala, predomislila sam se'.
iziđem iz pekare van.
rođakinja me pita jesam li išla kupiti kruh za prosjakinju.
da, kažem, ali se predomislila.
'vidjela sam da si u nekim čudnim kombinacijama kad sam je vidjela pored tebe'
i eto, tako sam prošla sa žicarima grada Zagreba :)
zbunjena do kraja
jer nisam očekivala da im je to način života,
međusobno natjecanje tko će više zaraditi ili ljudi obraditi ili?!?!
uglavnom, očito nije bila gladna niti željna kruha.
a očito ja još moram puno toga naučiti u životu :)
Post je objavljen 29.06.2011. u 22:31 sati.