Sai Ram Svima!
Bagavan Sri Sathya Sai Baba
O ISPRAVNOSTI DHARMAVAHINI
IX. POGLAVLJE
Duhovna mudrost je svima dostupna
Plemić ili siromah, bogat ili siromašan, muško ili žensko — svatko je podložan bolesti i svatko ima pravo tražiti lijek da se izliječi. Isto tako svatko boluje od bolesti rađanja i umiranja i svatko ima pravo na lijek koji se naziva spoznaja Boga (brahma-vidya). To je naslijeđe svih. Ovisno o postignutom stadiju i stupnju razvitka u duhovnoj vježbi i o količini probavljenog lijeka, svakoj će se osobi poboljšati zdravlje i imat će veći mir i staloženost. No ovdje se mora nešto posebno naglasiti, a to je da se uz lijek mora strogo pridržavati uputa i poštivati određeni način života.
Lijek — svijest o brahmanu mora dobiti potporu i snagu kroz dharmu, kao što se mora njegovati i posvećenost Bogu (bhakti), duhovno znanje (jnana) i nevezanost (vairagya). Dijeta kao i ostala ograničenja osnovne su komponente u liječenju bolesti. Stoga, puki čin uvođenja u znanje o brah¬manu (brahma-vidya) nije dovoljan. Bez smirenosti (sama), samokontrole (dama) i drugih moralnih i duhovnih od¬lika, nitko, bio on car ili kmet, visokog ili nižeg staleža, ne može dosegnuti cilj. Premda svatko ima pravo na naslijeđe znanja o brahmanu, samo oni koji se oboružaju potrebnim odlikama mogu ga zadobiti. Čovjek mora biti dovoljno jak da može proći postupak liječenja i da probavi i upije lijek, zar ne? Ako ta snaga nije u njemu, sam veliki Liječnik neće potvrditi da pacijent može uzeti lijek. Neki liječnici, kad vide stanje pacijenta, besplatno daju lijek onima kojima je silno potreban, ako su suviše siromašni da bi mogli sami pribaviti lijek. Što je onda s Gospodom, najvećim od svih liječnika, božanskim izvorom sažaljenja i milosti? On uzima u obzir mogućnost i potrebu i osigurava nabavku lijeka.
Žene mogu tražiti znanje o Brahmanu
Tu se sada javlja problem — je li ženama dopušteno da traže znanje o Bogu (brahma-vidya)? Na to je pitanje već od¬govoreno. Ako žene ne zaslužuju to znanje, kako je onda Višnumurti poučavao Bhudevi o tajni Gite? Kako je Paramešvara učio Parvati Guru-gitu? " Dharovaca", "Parvatyuvaca" (Dhara reče, Parvati reče) — takve tvrdnje otkrivaju da su oboje, i Dhara i Parvati sudjelovali u raspravama i postavlja¬li pitanja da raščiste neka gledišta. Išvara je poučavao Par¬vati učenje o jogi (yoga-šastra) i o mantrama (mantra-šastra). Stoga to mora biti ispravno, potvrđeno šastrama, zar ne? U Brihadaranyaka upanišadi spominje se da je Yajnavalkya poučavao Maitreyi o spoznaji brahmana.
Vede se sastoje iz dva dijela: karma-kanda za neznalice (a-jnani) i jnana-kanda za one koji poznaju duhovno znanje (vijnana). Gledamo li šastre i one su podijeljene na dva dijela: riječi učenih ljudi i riječi mudrih koje proizlaze iz njihova iskustva o samospoznaji (atma-jnana). Riječi onih koji su se oslobodili ideje "da su činitelji svojih djela", nastale su kao rezultat njihove spoznaje da su Bog (brahman) i Sebstvo (atman) jedno te isto. Riječi onih koji znaju i misle daje isto Sebstvo (atman) sadržano u mnogostrukosti života, koji su izgubili svaku razliku između "moje" i "tvoje", koji traže dobrobit za sve stvoreno (i živo i neživo), samo su riječi takvih spoznavatelja atmana istinite i vrijedne.
U Brihadaranyaka upanišadi, spomenute su svetice kao što su Gargi i Maitreyi, a u Mahabharati nailazimo na imena Sulabha i Yogini. Žene bi trebale biti nadahnute njihovom moralnom ispravnošću i čvrstoćom i trebale bi krenuti na duhovni put. Tek onda mogu razmišljati o dostizanju tih visina. Gudala, Madalasa i druge velike žene postigle su znanje o brahmanu još dok su živjele obiteljskim životom (grhastha-ašrama). Žene mogu pomoću duhovne discipline (sadhana) doseći tog postojanog, savršenog, milostivog Boga (brahman). Ovo je objašnjeno u Yoga- vasišthi, a isto tako i u puranama. Sumnje će se pojaviti samo kod onih koji šastre ne proučavaju ispravno. One koje su se pripremale za svećenički poziv, žene redovnice, domaćice, žene-pustinjaci zbog svog su čista srca i svetog ponašanja postigle cilj. Sve bi žene trebale težiti da postignu to dvoje: čisto srce i sveto ponašanje.
"Duhovni učitelj (acarya) deset je puta vrjedniji od učitelja filozofije ili znanosti. Otac je deset puta vrjedniji od duhovnog učitelja (acarya), majka je tisuću puta vrjednija od oca."
To je Manuova tvrdnja iznesena u Manu-smrtiju. Taj sveti tekst (smrti) povezuje sve dharma-šastre, kao njihov temelj. Vidite li kako se veliko štovanje ukazuje majci!
Lakšmi, gospodarica bogatstva žensko je božanstvo. Kada se ženama upućuje pismo, obično se počinje ovako: "Za ... jednaku Lakšmi, na svaki način" ... Ženama se odaje duboko poštovanje. Uzročne pojavnosti Boga kao što su Rama i Kršna, vjerski učitelji kao što su Šankara, Ramanuja i Madhava, nositelji mudrosti poput Bude, Isusa Krista i Muhameda — nisu li sve njih rodile žene? Njihove su majke bi¬le oličenja svete slave i one su svijetu dale sinove koji su taj svijet preobrazili. Žene koje slijede njihov primjer i žive čistim životom, usredotočene na Boga, stječu pravo na znanje o brahmanu (brahma-jnana) koje im nitko ne može osporiti.
Zapravo, atman je iznad razlikovanja muškog od ženskog. On je vječna (nitya), čista (šuddha) svijest (buddhi), koja samu sebe osvjetljava svjetlom (svayah-jyotis) itd. Žene mogu doseći položaj tih svetih žena tek onda kad postanu svjesne prirode Sebstva (atman).
Zaštitnice znanja, bogatstva i mudrosti - Sarasvati, Lakšmi, Parvati — sve su žene. Stoga je nemoguće vjerovati da žene nemaju pravo na duhovnu disciplinu, da nemaju pravo ići prema stapanju s Bogom (brahman) do konačnog oslobođenja od ropstva.
Prakticirajte duhovne mjere
Usnuli lav nije svjestan svoje prirode. Tako i usnuli čovjek spava ovijen u privid (maya) i nije svjestan da je on blistavo Sebstvo (atman). Na tom stupnju neznanja, on razvija svoje predrasude i samo ono što voli svrstava u šastre! Spisi to nikad neće tvrditi.
Spisi su čovjeku oko (netra), one su oko koje pokazuje put, osvjetljava i vodi. Slijedite njihove smjernice — to je sva čovjekova dužnost. Danas je pred svijetom veliki zadatak. Ako se spisi dobro razumiju, niti će biti sumnji niti će biti potrebne rasprave.
Nije ispravno one stvari koje su vam simpatične odabirati ili dodavati šastrama, i ne biste smjeli kršiti zabrane koje su dane u šastrama. Grijeh je čak kritizirati ih ili loše govoriti o njihovim zapovijedima. Svijet je došao u ovu jadnu situaciju uglavnom zato što se zapostavlja primjena šastra. To je tragedija, moralni pad.
Oni koji su započeli put k oslobođenju ponajprije moraju primjenjivati pravila i propise što su propisani u šastrama za uzdizanje karaktera i posvećenje osjećaja. Bez ovog oslobađajućeg znanja o brahmanu (brahma-jnana), puka učenost stečena napornim proučavanjem šastri samo je vrlo zamoran teret! Takvi su učeni ljudi poput žlica koje se okreću u slatkišima i desertima, ali ne mogu osjetiti sam okus slatkiša! Mundaka upanišada uspoređuje učene ljude koji nisu upili bit šastri, a vode druge usprkos vlasti¬tom neznanju, sa slijepim čovjekom koji vodi slijepe, a rezultat je toga vodstva da i vođa i vođeni padaju u bunar!
Čak bez znanja o šastrama, ako ste kroz iskustvo i primjenu stekli mudrost, na taj način možete postići cilj te voditi i druge putem kojim ste prošli. Lijeni nemaju potrebu za šastrama. Isto tako ni sveti čovjek koji je uvijek u Bogu (brahman), koji u svakoj prilici kontemplira o njemu i o slatkoći tog blaženstva, nema potrebu za šastrama. Narav¬no, strogo prianjanje uz istinu i primjenu dharme sigurno donosi teškoće, ali imajući na umu blaženstvo koje vas na kraju čeka, morate izdržati sve to i sve podnijeti s radošću. Jedino se razumni ljudi mogu spasiti spoznajom istine. Ostali će ostati vezani.
Klasifikacija četiri razdoblja (yuga)
Vremenska razdoblja (yuga) su podijeljena na temelju uloge koju je u njima imala dharma. Kaže se daje u krita-yugi dharma išla na četiri noge, sretna i sigurna. U treta-yugi je dharma imala samo tri noge, dok se u dvapara-yugi morala klimati na samo dvije noge! U sadašnjem kali razdoblju, prema toj tradiciji, dharma ima samo jednu nogu.
Četiri no¬ge dharme su: istina (satya), suosjećanje (daya), pokora (tapas) i darežljivost (dana). Ako čovjek posjeduje sve te četiri osobine, tada se za njega može reći da je u krita-yugi, ma koja yuga bila kalendarski. Ako u čovjeku nije čvrsta istina (satya), a ima tri ostale odlike, za njega se može reći da je u treta-yugi. Ako nedostaju istina (satya) i suosjećanje (daya), a pokora (tapas) i darežljivost (dana) ostaju, za ljude koji su u toj kategoriji može se reći da su u dvapara-yugi. Ako među¬tim od četiri odlike ostane samo darežljivost (dana), to jest ako dharma stoji samo na jednoj nozi, čovjek koji prianja uz darežljivost (dana), usprkos svemu što je nestalo, nalazio se u kali-yugi, iako možda živi u kronološkom razdoblju koje se naziva krita.
Vremenska se razdoblja mijenjaju s promjenom u dharmi, a ne samo pukim prolaskom vremena. Zli Hiranyakašipu i plemeniti Prahlada, obojica su živjeli u is¬tom kronološkom razdoblju. U istoj yugi bio je Dharmaraja koji je bio oličenje ispravnosti i mira (santi), kao i najveći varalica Duryodhana. Dharma dakle određuje vremensko razdoblje (yuga) za svakoga, čovjek može uvijek biti u krita-yugi ako ima sve četiri odlike dharme. Čovjekovo ponašanje stvara ili nagrđuje povijest i pretvara zlatno doba u željezno.
X. POGLAVLJE
Božja Kuća
A sada nešto o Božjoj kući, mjestu boravka Božjega predmetnog aspekta (koji se naziva alaya ili mandir), o hramu i pravilima dharme u njemu. Pravila su prerasla i zatrpala ove institucije jer su slijedila hirove i predrasude raznih autoriteta. Ona odvode ljude od ispravnosti (dharma) i Boga (brahman), pa čak i od pravilnog djelovanja (karma). Pravila poklonicima stvaraju neugodnosti jer su mnogobrojna i pretjerana. Na njima se slijepo inzistira što nanosi mnogo štete cijelome svijetu. Zapravo, ova su pravila i formalnosti prvi koraci koji dovode do udaljavanja od Boga. Ona u velikoj mjeri jačaju ateizam.
Namjene hramova
Dobro razmislite čemu hramovi služe. Oni su središta discipline, gdje početnik korak po korak stječe viziju istine. Hramovi su škole za duh. To su akademije za promicanje proučavanja spisa, oni su instituti uzvišene nauke i laboratoriji za provjeru životnih vrijednosti. Hramovi su bolnice za liječenje ne samo bolesti "rođenja i smrti", koja u čovjeku postoji odvajkada, već i za liječenje očitijeg problema "mentalnih poremećaja" što muče one koji ne poznaju tajnu postizanja mira (šanti). Hramovi su gimnazije gdje se čovjeka ponovno uči i liječi njegova neodlučna vjera, izblijedjelo uvjerenje i uzoholjeni egoizam.
Svrha hrama jest da probudi božansko načelo (madhavatva) u čovjeku (manavatva), potičući čovjeka da vjeruje kako je njegovo fizičko ti¬jelo u kojemu živi zapravo Božja kuća. Stoga sve hramske formalnosti kao što su obredi, ističu i njeguju sve znanje o brahmanu (brahma-jnana), istinu da je pojedinačna duša (jiva) tek jedan val mora.
Predanost (bhakti) je kraljica
Sveti spisi poučavaju čovjeka da sva njegova djela i sve njegove aktivnosti moraju na kraju dovesti do nevezanosti jer to je najbolji preduvjet za razvitak znanja o brahmanu. Između predanosti Bogu (bhakti), znanja (jnana) i nevezanosti (vairagya), predanost Bogu je kraljica. Pravila i obredi su dvorske dame. Kraljica se bez sumnje ophodi prema dvorskim damama s obzirom i naklonošću, ali ako ceremonije koje su samo "sluge" i "pripomoć" zanemare kraljicu, nemilosrdno će biti izbačeni. Dakle, sve formalnosti i obredi u hramovima moraju služiti veličanju kraljice, to jest odanosti Bogu (bhakti). To je saže¬tak i bit dharme koja mora usmjeravati i voditi sve hramove. Samo tada čovjek može doseći božanski cilj.
Predanost Bogu najlakše pomaže da se postigne blaženstvo stapanja s Bogom, tako što usmjerava čovjekove mentalne uznemirenosti, osjetilne želje i čovjekove unutrašnje osjećajne porive ka Gospodu. U tom su pravcu usmjerene sve pojedinosti vezane uz štovanje Gospoda u hramu. Sve što se odvija u hramu — od "budnice Bogu" (koja se pjeva u ranim jutarnjim satima) pa sve do polaska na spavanje, do kasno u noć — namijenjeno je jačanju i promicanju devocijskih stanja uma. Svaki pojedini događaj pomaže uživljavanju u takve osjećaje na osebujan dražesni način. U uzvišenosti tog iskustva gubi se i nestaje nemir nižih osjećaja. Obični osjećaji svakodnevnog života uzdižu se na razinu štovanja i posvećenosti Svemoćnoj Prisutnosti.
Gospod će u svakome izazvati onaj osjećaj kojeg ta osoba povezuje s njim. Ako ga se zamišlja kao čudovište (bhu¬ta), on će plašiti ljude kao čudovište. Ako ga se zamišlja i vjeruje daje gospodar pet elemenata (bhuta-natha), on će se tako i očitovati. Možda se pitate kako? Fundamentalnu glupost doba čini sam stav sumnje.
Danas je postalo moderno dijeliti savjete, to je moda koju si dopuštaju i oni koji znaju i oni koji ne znaju. Njih nije briga slijedi li se savjet ili ne. Ljudi se odaju tom nadmoćnom stavu davanja savjeta samo da bi se osjećali važnijima i hvalisali se svojim statusom. Oni su zaslijepljeni vlastitom umišljenošću. Takve ljude treba više žaliti nego osuđivati, jer, nitko ne može tvrditi "ovako i nikako drugačije", kad je riječ o Gospodu.
Štoviše, iako se znanje (jnana) i nevezanost (vairagya) mogu na neki način izmjeriti, predanost Bogu (bhakti) ima vlastita mjerila. Ona će poprimiti mnoge oblike, u skladu sa stajalištima onih koji su predani Bogu (bhakta). Kamsa, Jarasandha, Šišupala, Hiranyakašipu i drugi zauzeli su neprijateljski stav prema Gospodu, stoga se Gospod pojavio kao njihov neprijatelj i okončao njihove životne uspone i njihove borbe. Ako se Gospoda doživljava kao najvoljenijeg, kao što su to činili Jayadeva, Gaurahga, Tukaram, Ramdas, Surdas, Radha, Mira i Sakubai, on se pojavljuje kao najbliskije biće koje nas obasipa blaženstvom (ananda). Malo dijete poistovjećuje sunce s točkom kumkuma na majčinu čelu, ali stariji koji znaju što je Sunce, vide ga kao veliku kuglu koja nas obasjava svjetlošću i koje nam daje toplinu. To pokazuje učinak mentalne slike na proces razumijevanja. U slučaju božanstva kao i hrama, primjenjuje se isto pravilo.
Čovjek bi u pravilu morao imati uzvišeni stav prema Gospodu kao i prema njegovu mjestu boravka, to jest hramu. Taj stav isto tako donosi veliku dobrobit. Dok je primjereno da čovjek zamišlja Boga (madhava) u ljudskom liku, nije poželjno gledati na Gospoda kao na običnog čovjeka. Načelo predanosti Bogu (bhakti) uključuje da se Boga zamišlja kao osebujnu osobu okrunjenu savršenom slavom.
Navale osjećaja tokom štovanja
Osjećaj pobuđen tijekom štovanja mora biti sladak i skladan i mora ne-zamjetno preobraziti niže želje i žudnje ljudi koji su vezani za materijalno. Te želje i žudnje ne smiju probuditi ili potaknuti skrivene životinjske porive u čovjeku. Evo jednog primjera: Tyagaraja je zaboravio da bi trebao ići spavati, u svojoj želji da Ramu stavi u krevet. Ovdje ne biste trebali misliti kako je samo Tyagaraja uspavao Ra¬mu u ljuljački, već biste trebali vidjeti kako je Rama posjeo Tyagaraju u ljuljačku odanosti (bhakti) i nježno ga ljuljao da zaspi (ili da zaboravi na sve materijalne stvari).
Nemojte razmišljati o vlastitom djetetu, dok ljuljate svoje odabrano božanstvo (ištadevata) u srebrnoj ili zlatnoj kolijevci, radije njegujte stav da vidite svoje odabrano božanstvo (išta¬devata) Ramu ili Kršnu u kolijevci kad zibate vlastito dijete. Stoga i vi, kad stojite pred ustoličenim izabranim božanstvom, morate biti uvjereni da ste ustoličili Boga (brahman) u svome srcu kao stvarni temelj vašeg postojanja znanja i blaženstva. Obredi i ceremonije koje se izvode u hramovi¬ma organizirani su s jednom svrhom, naime, da usade taj osjećaj. Stoga, ne biste smjeli smatrati Sita-Ramu, Radha- Kršnu, Lakšmi-Narayanu ili Parvati-Paramešvaru u hramu "običnim parom" koji nekako preživljava bijedu života u nekom usputnom svetištu, koji ovisi o hrani što mu je svećenik (arcaka) daje i koji taži žeđ onime što mu svećenik po¬nudi. Svećenici (arcaka) kažu: "Gospod spava" ili "Gospod jede" dok odbijaju otvoriti vrata svetišta. To je besmislica. Oni čak nekad prisiljavaju na tišinu jer "Gospod spava i buka bi ga mogla prerano probuditi". Ne žele čak ni u važnim slučajevima praviti ustupke.
Tvrdnje poput ovih mogu stvoriti krive zaključke u čovjekovom umu. One izazivaju mnoga smiješna pitanja kao što su problemi da Gospod odgovara na prirodne potrebe dok je zatvoren u niši. Takve tvrdnje promiču ateizam među ljudima. I svećenici (arcaka) i zlobni nevjernici ne znaju stvarne principe štovanja u hramovima. To je razlog što se tako loše ponašaju. Morali biste biti dovoljno kulturni da izbjegnete niži svjetovni put.
Pravila u hramu ne bi smjela biti kontradiktorna najvišim konceptima predanosti
Hram uopće ne biste smjeli vrednovati kao nešto svjetovno. Jedino stav odanosti Bogu može omogućiti i uljepšati osjećaje koji vas inače povlače na niži svjetovni put.
Danas su, zbog novih iskrivljenih gledišta, hramovi postali predmetom ismijavanja. To je tužno stanje stvari. Stoga je potrebno javno objaviti stvarni cilj štovanja u hramu i uz¬dići hramove na ono mjesto koje zaslužuju. Hram mora ponovo procvjetati. Kako je glupo biti pod dojmom da Gospod spava kao i vi dok se pjeva uspavanka, ili da se budi kao i vi, kad netko bučno zazove, ili da jede kad mu netko ponudi hranu, kao što vi to želite činiti, ili da postaje sve slabiji kao što se to vama događa, ako mu se redovito ne donosi hrana. Ispunjavajući cijeli svijet sve i do najmanjeg djelića atoma, nevezan vremenom, blještavog sjaja koji se ne može opisati, milostiv iznad svakog očekivanja, Gospoda treba doživljavati kao životnu energiju koja uvijek sve prožima. Kako je glupo podvrći Gospoda takve veličine zlobnom podrugivanju cinika i pogrešnim teorijama neznalica!
Možete li vezati Gospoda za neki raspored kao što je to slučaj s bhaktom? Muke ne napadaju onoga koji ljubi Gospoda (bhakta) u neko određeno vrijeme, zar ne? Mora li bhakta čekati dok se Gospod ne probudi iz sna? O, kakva glupost! Dijete može zaplakati bilo kada za majčinim mlijekom i majka će se probuditi iz sna i nahraniti ga. Neće dakle ostaviti dijete, ljuta što ono vrišti dok ona spava. Gospod, koji je majka svega stvorenog, morao bi se dakle buditi mili¬jun puta, kada bi uopće spavao.
Sve to ovisi o napretku vaših mentalnih sposobnosti. One moraju doseći najvišu razinu. Gospod je svugdje u sve¬mu sadržan, on sve može, on je sveprisutni svjedok. Nema ničega što on ne zna. Ove se istine moraju smatrati nepobitnima i svi obredi i duhovne discipline (sadhana) moraju se podrediti i tumačiti u skladu s tim istinama. Nikakav niži osjećaj i ponašanje ne bi se smjeli povezivati sa štovanjem Gospoda ili s njegovim imenom i likom. Stoga, najuzvišenija ljubav prema Bogu (bhakti) i obredi koji je prate od najveće su važnosti. Reći da će Gospodnji san biti narušen, da ga se ne smije prekidati dok jede i da tada vrata hrama moraju ostati zatvorena, u najmanju je ruku djetinjasto. To je pokazatelj da stajalište nije dalekosežno ni ispravno. Kad sazrije osjećaj ljubavi za Boga (bhakti) i rascvjeta se u potpunosti, tada niži svjetovni osjećaji nestaju.
Sada sam se sjetio jednog događaja. Jednom u Calcutti, u hramu božice Kali kojeg je dala sagraditi Radžina žena Rani Rasmani, pao je kip Gopale i njegovo je stopalo napuklo. Kako su mnogi stariji izjavili da se prema šastrama na¬pukli kip ne bi smio štovati, Rani Rasmani je kod jednog kipara dala napraviti novi kip. Ramakrishna je to čuo i prigovorio Rani: "Maharani, da je tvoj zet slomio nogu, što bi ti učinila? Što je ispravno, zaviti nogu i izliječiti je ili odbaciti zeta i umjesto njega naći drugoga?" Stariji i panditi ostali su bez teksta. Gopalino napuklo stopalo bilo je popravljeno pa je kip bio postavljen i ljudi su ga štovali kao i prije. Vidite, kad je ljubav za Boga pročišćena i uzvišena, Gospod će biti prisutan čak i u napuklom kipu. I to je dharma koju objavljuju šastre.
Kad su vrata zatvorena, pravila mogu reći da se ne smiju otvarati, ali to je samo općenita uputa. Jer kad osobe kao što su Šankara, Sandana, Jayadeva, Caitanya, Gauranga i drugi dođu u hram, postaje nemoguće slijediti to pravilo, zar ne? Gospod se Kršna okrenuo Udipi da podari daršan svome bhakti, Šiva se pokorio pred silinom Nandine duboke ljuba¬vi i odanosti. Razlog da se zatvore vrata nije povezan s Gospodom, takva su pravila uveli naši stari radi razloga koji ne¬maju nikakve veze s božanskošću.
Morate imati pravila koja se ne sukobljavaju s najvišim idealima bhakte. Ako oni koji služe u hramovima nemaju točan raspored i ako je sve prepušteno njihovom hiru i mašti, hram neće moći usaditi predanost prema Bogu u um običnog čovjeka. Neka su ograničenja i pravila potrebna da bi se potaknulo strahopoštovanje i štovanje bez kojih nema predane ljubavi za Boga. To je razlog zašto su određeni sati za ulazak u hramove i za otvaranje svetišta za štovanje. Takva ograničenja nisu proturječna temeljnom principu jer je cilj hrama da promiče dharmu, da razvija unutrašnju kulturu i duhovnu disciplinu.
Ljudsko ponašanje, djela i stavovi — sve to treba služiti korisnoj potrebi da se raste u svijesti o Bogu kao živoj prisutnosti. Stoga su neka pravila za ispravno obavljanje obreda u hramu bez sumnje potrebna. Inače obični ljudi neće naučiti čvrstoću, vjeru i disciplinu i neće rasti u dubokoj predanosti Bogu (bhakti]). Odgovornost što leži na svećenicima (arcaka) i redarima (dharma-karta) koji održavaju hram i onih koji u njemu vrše bogoštovlje uistinu je velika. Svi moraju biti svjesni svrhe koju imaju hramovi i potrebe da se izvode obredi u njima. Oni više od svega promiču ne¬pokolebljivu vjeru (šraddha) i ljubav za Boga (bhakti). Stoga vrata hrama moraju biti stalno otvorena da omoguće gorljivim tražiteljima da štuju Boga. Nitko ne bi smio zaboraviti ili zanemariti ovu činjenicu da "hramovi postoje za čovjekov napredak i njegovu dobrobit".
XI. POGLAVLJE
Tri razdoblja
Postoje tri razdoblja, svrstana prema načelima i primjeni duhovnog napretka kako ga propisuje hindu dharma:
1. vedsko razdoblje, tijekom kojeg se velika važnost pri¬daje karmi ili obredima
2. upanišadsko razdoblje, kada se više od svega isticalo duhovno znanje (jnana)
3. razdoblje purana kada se tvrdilo i propisivalo daje za duhovni napredak najvažnija odanost
Bogu (bhakti).
Vedsko razdoblje
Vedska se književnost sastoji od: samhita, brahmana, aranyaka i upanišada. Prve tri se odnose na karmu i poznate su pod nazivom karma-kanda, a upanišade se odnose na duhovno znanje (jnana) i nazivaju se jnana-kanda.
Skupine mantri u Veda-samhiti su pune hvalospjeva (stotra) koje veličaju bogove kao što su Indra, Agni, Varuna, Surya i Rudra. Arijci su u drevna vremena stjecali mir i zadovoljstvo te ispunjenje svojih želja uz pomoć žrtvovanja i obreda, koji su se prinosili bogovima preko mantri. Oni su spoznali da je načelo Apsoluta, paramatman jedan i samo jedan. Isto su tako znali da se on očituje i kao mnoštvo i mnogostrukost u različitim imenima i u različitim likovima.
U mnogim Rg-vedskim mantrama jasno se kaže:
ekam sat vipra bahudha vadanti
agnim yamam matarišvana mahuh
"Postoji jedino i samo Jedan. Oni koji su spoznali istinu veličaju Ga na mnoge načine: Agni, Yama, Matarišvan."
Taj brahman, jedan jedini, opisan je u Rgvedi kao Hiranyagarbha, Prajapati, Višvakarma i Puruša. Hiranyagarbha sukta i Puruša sukta su klasični primjeri takvoga gledanja. Način življenja drevnih Arijaca naziva se dharma. On se još može nazvati i žrtvovanje (yajna). Njihove su svakodnevne aktivnosti bile ispunjene obredima, štovanjem (puja) i veličanjem, predanošću i posvećenošću, stoga su njihovi životi tako bili ispunjeni predanosti Bogu (bhakti). Možda se riječ bhakti kao takva ne koristi u samhitama, ali zar je ne zamjenjuje riječ šraddha — nepokolebljiva vjera u Boga?
šraddhayagnih samidhyate šraddhaya huyate havih šraddham bhagasya murdhani-vacasa Vedayamasi
"Samo uz pomoć nepokolebljive vjere (šraddha) plamen se žrtvene vatre pali i održava. Jedino uz pomoć nepokolebljive vjere (šraddha) naše žrtve stižu do bogova koje smo prizvali. Veličajmo tu nepokolebljivu vjeru koja je najviši oblik štovanja."
Vidite koliko je moćna snaga nepokolebljive vjere (šraddha)!
Jednostavni spontani običaji i discipline vedskog razdoblja postupno postaju sve složeniji i nastaje zbrka zbog prevelikog broja obreda i formalnih pravila. Kako je vrijeme prolazilo, tvrdilo se da se dharma sastoji od prinošenja žrtve (yajna) i ponuđenih predmeta koji se stavljaju u žrtvenu vatru (homa), da se nebo može zadobiti samo izvođenjem takvih obreda! Premda je yajna uistinu bila način štovanja bogova, štovanje se umjesto bogova počelo prenositi na sam žrtveni obred. "Bogovi su bili samo sredstvo, oni koji žele zadobiti nebo moraju izvoditi žrtveni obred (yajna)." Tako se tvrdilo u to doba.
Upanišadsko razdoblje
U međuvremenu započinje upanišadsko razdoblje. Upanišade su odbacile materijalne ciljeve jer su smatrale da nemaju trajnu vrijednost, pa su ih osudile kao manje vrijed¬ne. Zapravo se karma-kanda iz Veda preobrazila i ponovno dobila važnost u upanišadama, kao sredstvo za oslobođenje čovjeka od ropstva što ga uzrokuju rođenje i smrt te kao čamac kojim se prelazi ocean svjetovnog postojanja (samsara). Vizija upanišadskog duhovnog tražitelja (sadhaka) prodire kroz ovaj "izvanjski svijet osjetilnih objekata" i usredotočuje se na "unutrašnji svijet". Upanišadski mudraci (rši) zajedno ovako potvrđuju prirodu Najvišeg Načela: U samoj srži ovog promjenljivog svijeta imena i oblika (nama-rupa jagat) postoji jedna vječna nepromjenljiva istina (sat). To je Apsolut, parabrahman. To najviše načelo može se spoznati uz pomoć joge znanja (jnana-yoga)." Stoga: "Otkrijte To, otkrijte brahmana (tad vijnasasva tad brahma)."
To je znanje o spoznaji brahmana (brahma-vidya), to je uče¬nje upanišada i vedante.
Osim toga, upanišade isto tako tvrde:
"Vede, osim što se uglavnom bave čovjekovom željom da dođe u raj, ujedno su i vježbalište za postizanje oslobođenja (mokša). Postignuće Apsoluta ne ovisi potpuno ili isključivo o ovladavanju tom spoznajom brahmana (brahma-vidya). Ono je izvan dosega proučavanja, učenja ili intelektualnog svladavanja. Apsolut se može spoznati jedino uz pomoć posvećenosti (upasana)."
Ako učeni čovjek sa svom težinom svoje učenosti uto¬ne u posvećenost (upasana), njegov je život uistinu svet!
Pred takvim duhovnim tražiteljima, Gospod će se objaviti u svoj svojoj slavi. To je značenje sljedeće tvrdnje u Brihadaranyaka upanišadi o vezi između individualne duše (jivin) i Apsoluta (paramatman).
ešo'sya parama gatih-ešo'sya parama sampad ešo'sya parama loka-ešo'sya paramanandam
Apsolut je najviši čovjekov cilj, njegovo najveće bogatstvo, najveće uzdignuće, najdublja radost.
U Taittirya upanišadi stoji: "Paramatman je izvor zadovoljstva jer On je utjelovljenje slatkoće (rasa), najčistijeg osjećaja. Postižući Njega, individualna duša (jiva) može biti uronjena u radost. Ako paramatman ne sjaji na nebeskom svodu srca, tko će kušati, tko će živjeti? On svemu daje blaženstvo (ananda)."
Razdoblje purana
Sjemenke čiste ljubavi za Boga (bhakti) koje se mogu naći rasute u veda-samhitama, iznikle su u upanišadama i procvjetale punim cvatom u puranama.
Ipak, mnogi su još zbunjeni kad treba zaključiti što za¬pravo jest bhakti, što je priroda stanja kojeg nazivamo bhakti! Nemoguće je točno odrediti što je bhakti, a što ne. Bhakti ima bezbroj vidova. Jedino čiste, nježne, trpeljive, smirene duše koje su pune ljubavi, najbolji medu svetim ljudima (sadhu), sebe-ostvarene duše (hamsa) što se uvijek zanimaju za društvo srodnih ljudi koji su predani Bogu (bhakta), mogu razumjeti čistoću i njezinu dubinu. Drugima će biti jako teško otkriti bhakti u čovjeku kao što im je teško otkriti mekoću u kamenu, hladnoću u vatri ili slatkoću u nimu". Bhakta smatra Gospoda dražim od vlastita života. Gospod je u jednakoj mjeri vezan za onoga tko mu je odan (bhakta).
Neki veliki ljudi izjavljuju da je bhakta čak više od samoga Boga (bhagavan). Ratar voli oblake više nego ih voli ocean jer samo oblaci donose oceansku vodu na njegova polja. Ocean ne dolazi izravno na njegova polja. Tako Tulsidas opisuje vezu između bhakte i bhagavana. Oblaci donose milost, ljubav, veličajnost i miris oceanske atmosfere i raspršuju ga u obliku kiše po cijeloj zemlji. Tako i bhakte nose svoja velika obilježja kamo god pošli. Kao što se zlato kopa i vadi iz rudnika, tako su i ove osobine dio božanskosti u čovjeku.
Mudrac Durvasa jednoga je dana stigao na dvor kralja Ambariše da iskuša učinkovitost posvećenosti Bogu (bhakti). Za tu svrhu on je iz srdžbe stvorio ženu demona Kritja za Ambarišino uništenje. Ali je Gospodov disk (cakra), koji uništava strah u srcima poklonika, uništio Kritju i počeo progoniti Durvasa na kraj svijeta. Durvasa je bježao preko brežuljaka i dolina, jezera i rijeka i preplivao sedam mora, pokušavajući dobiti dopuštenje za ulazak u nebo, ali bhaktin neprijatelj nije nigdje mogao dobiti utočište. Napokon je pokajnički, sav iscrpljen, pao pred Narayanina stopala u Vaikunthi. No Gospod je izjavio da je on uvijek na strani svojih bhakta i da nikad neće napustiti poklonika koji u njemu traži svoje utočište. "Ja slijedim bhaktu kao što tele slijedi kravu, jer bhakta se radi mene odriče svega što je poželjno na svjetovnom planu."
Jednom je Kršna rekao Uddhavi: "Trapljenje (tapas), znanje (jnana), nevezanost (vairagya), joga, ispravnost (dharma), prihvaćanje zavjeta (vrata), hodočašće — sve dobrobiti koje oni daju moje bhakte dobivaju čak mnogo lakše." Vidite li koliko je velika istinska odanost Bogu! Pomoću nje nedodirljivi (candala) je mogao nadmašiti čak i svećenika! Svećenik (brahmana) koji nema ljubavi niži je od nedodirljivog (candala) koji je obdaren odanošću za Boga (bhakti). To je objašnjeno u puranama. Ono što je u Veda¬ma opisano kao "ne ovo, ne ovo" (neti-neti), ono se opisuje kao "iznad domašaja riječi, izvan poimanja uma", to što je nedokučivo osjetilima, umu ili intelektu, takav entitet mogu doživjeti i osjetiti samo oni koji su upijeni u meditaciju (dhyana). Odanost prema Bogu (bhakti) s lakoćom nam to dovodi u svijest, ona ispunja poklonika blaženstvom.
Bog (bhagavan), kako ga opisuju purane, nije samo nešto što se spoznaje, neopisiv, nepromjenljiv, jedinstven brahman (nir-guna- nirvikaraadvitiya brahman), izvor svega stvorenog, oličenje čiste svijesti (cit-svarupa). On je is¬to tako oličenje svih plemenitih, uzvišenih i ljupkih osobi¬na. On je podsjetnik i utočište svemu što je krasno i puno ljubavi. On uzdiže, daje snagu i pročišćuje. Neočitovanog nir-guna brahmana spoznaje se na vrhuncu puta duhovnog znanja (jnana-marga). Njega ne može spoznati osoba koja je usredotočena na osjetila, bez vlastitog truda i poteškoća, i to je razlog zašto purane govore više o sa-guna vidu Boga nego o nir-guna vidu Boga. Najprije duhovni tražitelj mora vježbati sadhanu koja je određena za spoznaju sa-guna vida Boga. To će ga obdariti sposobnošću usredotočenja i poslije, prema zakonu prelaska s grubog na suptilno, on može svoj um uroniti u samog nir-guna brahmana. Fatamorgana odvodi žednoga daleko od vode, on se tada okreće i vraća na mjesto gdje je voda dostupna, dolazi do spremnika s vodom i tada je zavrijedio da pije vodu i utaži svoju žeđ. To se naziva sthula-souram-bhika-anyaya. Tako i oni, nakon što su oslobođeni dobivaju želju za spoznajom bezobličnog Gospoda (nir-gunopasana). Gospod koji voli onoga tko mu je odan (bhakta), poprima likove koje sveti ljudi (sadhu) i sebe-ostvarene duše (mahatman) traže. On iz svoje milosti daruje sva četiri čovjekova životna cilja (purušartha) — zadovoljenje želja, stjecanje bogatstva, izvršavanje dužnosti i duhovno oslobođenje.
XII. POGLAVLJE
Hramovi
Naši su preci smatrali da hramovi nisu samo boravišta bogova (deva-mandir), već da su to i boravišta mudrosti (vijnana-mandir). Oni su znali da se Boga može doseći služenjem koje valja vršiti neprekidno i s potpunim razumijevanjem njegova značenja. Oni su držali da su hramovi akademije višeg znanja, gdje čovjek razvija istinsku kulturu uma. Naši su preci znali da će Božja kuća u čovjekovu srcu biti onoliko čista i sveta koliko je čista i sveta Božja kuća u mjestu gdje žive. Možete saznati kakvi su ljudi u nekom mjestu samo ako pogledate mjesni hram i njegovo okružje. "Ako se hram održava čistim i ako ozračje u njemu odiše svetošću, možete zaključiti da su mještani čisti ljudi, ispu¬njeni strahom od grijeha, koji koračaju putem dobrote" — tako su razmišljali naši preci.
Takvi hramovi božanskog znanja (divyajnana mandir), takva središta pouke o atmanu (atmopadešalaya), takve institucije koje nadahnjuju duhovno, danas su se izopačile u mjesta gdje se dijele "žrtvene ponude" i gdje se zabavlja. Besposličari se okupljaju na prostoru ispred hrama, kartaju i kockaju ili igraju slične igre. Mračni vladar ovog doba (kali-puruša) se izvrsno zabavlja kad se takve skupine okupe u hramovima.
Hram je srce sela
To je suprotno dharmi. Hram je središte svakog mjesta, on stoga treba biti zaštićen, njega se treba održavati i na njega valja paziti kako dolikuje svetištu. Budite uvjereni da Bog šeće hramom. Hram je njegovo mjesto boravka. Svima je dužnost da zaštite svetost tog ugođaja koji pruža radost služenja Gospodu. Vjerujte da je hram srce svega. Kad se to dogodi, tada će božanskost (madhavatva) u čovjeku zasjati poput dragulja. To je istina, to je razlog za svu žrtvu i patnju kojoj su se ljudi podvrgli u izgradnji hramova.
Ugledni i utjecajni ljudi u mjestu ili vladini povjerenici ili same bhakte moraju poduzeti sve potrebne pripreme da razviju duhovnu disciplinu i mudrost. Tek će tada čovjek zasjati u božanskome sjaju.
Ali to nije sve. Postoje najsuvremeniji kriti¬čari koji ne odobravaju ukrašen prolaz velikih vrata hrama (gopura) itd. i smatraju to uzaludnim bacanjem novaca. To pokazuje potpunu odsutnost istinskog uvida. Netko tko ima uzvišene ideale ili uzvišenu viziju, neće davati takve primjedbe. Ako se udubite u značenje riječi gopura, uvidjet ćete koliko je ona sveta, koliko tajnovita i kako jasno upućuje na svoju svrhu. Gopura poziva putnike koji su se izgubili i od¬lutali od istine: "O vi smrtnici! Zaslijepljeni maglom vezanosti za tijelo i napuhani željom za isticanjem, napadnuti za¬razom svjetovnih želja koje su prolazne i lažne, zaboravili ste mene, koji sam izvor i održavatelj svih vas. Podignite pogled tome vječnom, uvijek čistom tornju punom radosti. Zaboravljajući mene, zapadate u grijeh, slijedite iluziju u pustinjskim postajama. Dođite, imajte vjere u mene vječnoga. Borite se da izađete iz tame, i uđete u carstvo svjetlosti, te izađite na kraljevski put mira (šanti). To je put dharme. Dođite, dođite, o dođite!"
Tako Gopala poziva sve podignutih ruku, visoko s pročelja kuća u svakom mjestu.
Dakle, s tog uzvišenog stajališta gopure se mogu pošto¬vati kao simboli koji slave ljudske ideale i potiču dobro ponašanje. To je načelo koje je u osnovi gradnje gopure. Takvi visoki ideali nadahnuli su te građevine. To je istinsko znače¬nje koje se može doživjeti i osjetiti. Svjetlo je na gopuri simbol svjetla koje je utočište svih, ono predstavlja unutrašnje svjetlo koje nikad ne treperi, već je uvijek postojano, ono je upaljeno na samo-postojećem plamenu. To je unutrašnje svjetlo koje se zadobiva sjedinjenjem s Bogom (Hari).
Hramovi su oaze u pustinjskim prostranstvima, za one koji su izgubili svoj put u vrućem pijesku jada i pohlepe. To su hramovi božanskog mira (prašanti-mandir) i zadovoljstva duhovne discipline (santoša sadana) koji vam izražava¬ju dobrodošlicu da bi vas rashladili mirom koji daje radost. Gopure su vodiči za one koji su se predali lutanju. Oni drže visoko uzdignut stijeg Božjeg imena, svi bi smo im trebali biti zahvalni za to služenje.
Razlog za mizeriju
Uistinu, mnogi bešćutni suvremenici ne znaju koja je svrha svih tih građevina, ne poznaju uvjete i načine gradnje kao i običaje koji prate gradnju hrama. Oni ne mogu shvati¬ti značenje nekog odgovora koji je iznad njihovog ograničenog razumijevanja. Bolesniku koji ima visoku temperaturu činit će se čak i slatke stvari gorkima. Tako i oni koji su u vrućici svjetovnosti nikad ne mogu okusiti stvarnu slatkoću istine. Visoka temperatura svjetovnosti mora pasti i tek tada će oni moći cijeniti vrijednost duhovnosti.
Koja je svrha ljudskoga života? Koji to cilj čovjek mora spoznati? Je li to samo jedenje, pijenje, spavanje ili doživljaj malo radosti i tuge i na kraju umiranje, kao u ptica i zvijeri? Ne, zasigurno ne. Kratki trenutak razmišljanja otkrit će da to nije točno. Cilj je spoznati Apsolut, brahmana (brahma-sakšatkara)! Bez toga nijedan čovjek ne može po¬stići mir (šanti). Čovjek mora zadobiti to blaženstvo božanske milosti. No, što više teži k sreći dobivenoj iz mnoštva svjetovnih stvari, količina zadovoljstva je sve manja, jer je mir (šanti) nemoguće zadobiti posredstvom svjetovnih stvari. Um može imati mir (šanti) samo kad uroni u apsolutnu svijest, prvotni uzrok, nepromjenljivo postojanje.
Čak i najudobnija kuća sa svom mogućom raskoši za kojom čovjek žudi, čak i gomile bogatstava nemoćne su da čovjeka obdare mirom (šanti). To se može postići samo predanošću Bogu, koji je sama bit čovjekova bića, sam izvor sveg života i življenja. Razmotrimo sljedeće: imaju li mir oni koji su dovoljno sretni da posjeduju bogatstvo, zlato, imovinu i sve udobnosti? Ne, nemaju. Jesu li ljudi koji su stekli visoku naobrazbu ili oni koji imaju osebujnu ljepotu ili posjeduju nadljudsku tjelesnu snagu — jesu li takvi ljudi u miru sa samim sobom i sa svijetom oko sebe? Što je uzrok jada takvih ljudi?
Uzrok je taj da su zaboravili božansku podlogu svega stvorenoga, oni zanemaruju jedno apsolutno načelo koje je temelj svemu. Bijedni su svi životi koji se žive bez vjere i posvećenosti Bogu kao najvišemu Gospodaru. Životi u kojima se ne osjeća nektar božanskog načela izgubljeni su.
To je uistinu čudan preokret! ...Vaša stvarna osnova, izvor vaše radosti, vaše istinsko načelo najviše istine (paramartha), postalo vam je nešto izvanjsko i nevažno, ne¬potrebno i za čime ne treba tragati, a s druge strane, svijet je sa svojim blistavim lažnim sjajem postao stvaran i prirodan, prijeko potreban i poželjan.
Lišavajući sebe blaženstva koje se zadobija predanošću Gospodu, ljudi suludo trče amo-tamo u ime posvećenosti Bogu (bhakti), obilaze sveta mjesta, ljude i rijeke. Trunka is¬krene posvećenosti (bhakti) probudit će ih iz zablude. Ona će ih naučiti da čovjek može steći mir (šanti) jedino povratkom svome rodnom domu, to jest Bogu. Sve do tada čovjeka će progoniti čežnja za tim domom.
Hramovi su pozivnice ka Bogu i podsjetnici Boga
Hramovi su pozivnice tome domu, vidljivi znakovi koji čovjeka onamo upućuju. Jednom je prilikom Šri Ramacandra ovako govorio okupljenima koji su ga došli slušati na brežuljku Citrakuta: "Zora sviće i sumrak se spušta. Sa zorom se u čovjeku budi pohlepa, a sa sumrakom ga svladava žudnja. Zar bi tako trebao izgledati vaš način života? Zar bi to trebao biti cilj vašega života? Sa svakim danom koji prođe čovjek potrati još jednu dragocjenu priliku i napravi još je¬dan korak bliže prema špilji smrti. No, zar mu je to ikad žao? Tuguje li za izgubljenim danom?" Vidite koliko je ova poru¬ka vrijedna prisjećanja!
Zbog takvih je podsjetnika u kulturi Indije (bharata-varša) Bog glavna tema. "Bha-ra-ta" znači zemlja koja je privržena (rati) Bogu (bhagavan). Ako su se zapadnjaci od¬rekli svega u svojoj iskrenoj odanosti i želji da otkriju zakone koji vode izvanjski svijet, ovdje se ljudi Bharata-varše odriču svega u želji da otkriju i dožive Apsolut, koji je prvotni uzrok svijeta i koji, ako ga se spozna, daje nepomućeni mir (šanti).
Zapadnjaci se svega odriču radi prolaznoga. No ovdje je posrijedi odricanje za vječnost. To je odricanje za više duhovno znanje (vijnana), dok je njihovo odricanje za neznanje (a-jnana). Prvo je pokora (tapas), a drugo neznanje (tamas). Zato stoljećima, čak i danas, sjaj svetih ljudi (rši), mudraca i jogina sjaji na licima ljudi. Ako katkada sjenke očaja, neraspoloženja i nezadovoljstva prijeđu preko lica ljudi u ovoj zemlji, to je upozorenje na opadanje vjere u samu dharmu.
Hramovi postoje da bi upućivali ljude u umijeće skidanja vela vezanosti koji prekriva njihova srca. To je razlog zašto je Tyagaraja u hramu u Tirupatiju uzviknuo: "Ukloni veo taštine i mržnje u meni!" Magla privida (maya) istopila se pod zrakama milosti pa je tako mogao razabrati i opisati izgled božanskog čara u pjesmi "Sivudavo madhavudavo" koja opisuje slatkoću toga lika. Žar njegova srca uz pomoć božanske formule proizvodi iskru duhovnog znanja (jnana) i ona izrasta u plamen bogo-ostvarenja.
Ne samo u ovom dobu kali-yuge, već čak i u ranijim razdobljima (yuga) krta, treta i dvapara, izgovaranje Božjega imena bilo je tajna oslobođenja od vezanosti. Hram je mjesto gdje se izgovaranje Božjeg imena (nama-smarana) odvija spontano i neometano. Stoga je odlazak u hram prijeko potreban, osobito u ovom kali dobu kad je zrak prepun bezbožnih i loših misli.
To je razlog zašto je u Giti Kršna izjavio: "Među žrtvenim obredima (yajna) ja sam žrtva u vidu ponavljanja Božjeg imena (namayajna)", žrtva u kojoj se nude životinje u svetu žrtvenu vatru, koja simbolizira životinju neznanja (a-jnana). Da bi se čovjek izliječio od jada i zadobio radost, hramovi u kojima se može prisjećati na Božje ime i te kako su potrebni. "Da bi zadobio blaženstvo, potrebno je neprekidno ponavljanje Božjeg imena (smarana), a za to neprekidno ponavljanje (smarana) potrebni su hramovi" — to je redoslijed. Ništa nije plodonosnije ni radosnije od ovoga.
"Kad imate njegovo uzvišeno ime, uvijek dostupan jezik i hram gdje je njegov očaravajući lik ustoličen tako da tamo možete pjevati u njegovu slavu uzvišenim glasom ... zašto biste morali trčati prema vratima pakla?" — pitao se Vyasa. Njegovo je pitanje nastalo iz vlastitog iskustva o moći Božjeg imena i njegovog izgovaranja (smarana). Tako je živio i Tulsidas, u hramu neprestano pjevajući od radosti i slatkoće koju je doživljavao. "No, nažalost, kad ljudi odustanu od Božjeg ime¬na i hrama te potraže mir i radost na drugim mjestima, sjetim se gluposti onih koji su se odrekli bogatstva i ukusnih jela sa svojih tanjura te prose ispruženih ruku ostatke s tuđih tanjura", žalio se Vyasa.
Čak i u vedskoj disciplini, kao najvažnije ističe se Božje ime i potreba da um ostane postojan na imenu.
"Om - taj jedan slog je brahman"
om ityekakšaram brahma
izjavljuju arijski ršiji.
Istražite, ako želite, da li je neki svetac bio spašen bez Božjeg imena ili bez Božje kuće! Za Gaurangu, Jagannatha mandir je bio nadahnuće i utočište, za Jayadevu bio je to Radhakršna mandir, a za Nandanara hram u Chidambaramu koji mu je omogućio sebe-ostvarenje. Vallabhacarya, Kabir, Nanak, Mira, Radha, Ramanuja, Madhvacarya, Šankaracarya, Namdev, Tulsidas, Tyagaraja — svi su oni postigli božansku viziju i štoviše samu božansku mudrost u hramu i preko hramova. Što se još treba čekati? Čak i u sadašnje vrijeme, zar nije u hramu božice Kali koji je dala sa¬graditi Rani Rasmani, Ramakrishna Paramahamsa osjetio božansko blaženstvo i otkrio svoj božanski identitet?
Duhovnim tragačima su hramovi neophodni
Zloupotrijebiti takve hramove, narušiti sveti ugođaj njihovih prostora, zaboraviti svetost njihove uzvišene zadaće, poniziti ustaljena pravila i običaje koji tamo vladaju i utrti put za njihovo propadanje i oskvrnuće — to je nesumnjivo a-dharma, a nikako ne dharma. Oni koji rade takve stvari ne¬maju niti unutrašnjeg niti vanjskog svjetla, oni su u potpunome mraku. Štovanje u hramovima, društvo svetih ljudi, izgovaranje Božjeg imena, obožavanje kipa ili simbola — sve su to izvanjski izvori svjetla; meditacija (dhyana), pokora (tapas), promišljanje o iskustvu (manana) — sve su to izvori unutrašnjeg svjetla. Ako nema jednoga i drugoga, kako ljudi mogu doživjeti viziju božanske slave?
Nije čudo što je Tulsidas Gosvami jednom izjavio: "Treba li vam svjetlo i u kući i izvan nje? Tada stavite lamu na kućni prag! Isto tako, imate li želju da širite svjetlo mira (šanti) izvan sebe, ali i u sebi? Tada izgovarajte Gospodnje ime koje predstavlja prag pred vratima vaše osobnosti! Svjetlo Božjeg imena na jeziku neće titrati ni izblijediti, ono se neće ugasiti. Ono će dati mir vama, ali i svima s kojima dođete u doticaj, cijelome svijetu."
Dakle, da bi se čovjek spasio, valja prizvati Božji lik. Samo prisjećanje na Božje ime prizvat će njegov lik. Lik u svom svome sjaju i slavi prikazan je u hramovima da bude poticaj za one koji su tek krenuli na duhovni put. Stoga, bez obzira na to promatraju li ga uobičajenim načinom gledanja ili ne, oni koji traže božansku istinu drže da su hramovi prijeko potrebni.
XIII. POGLAVLJE
Darmička osoba
Dharma nema predrasuda ni pristranosti, ona je prože¬ta istinom i predanošću. Zato čovjek mora čvrsto prionuti uz dharmu i mora shvatiti da nikad ne smije ići protiv nje. Krivo je skrenuti s puta dharme. Taj put zahtijeva da se čovjek odrekne mržnje prema drugima i njeguje uzajamnu slogu i prijateljstvo. Kroz slogu i prijateljstvo svijet će napredovati iz dana u dan i pretvoriti se u sretno mjesto. Ako su sklad i prijateljstvo dobro utemeljeni, svijet će biti oslobođen nemira, nediscipline, nereda i nepravde.
Čime god da se bavite, najprije morate sagledati stvarno značenje, a potom to trebate svakodnevno njegovati, za svoje dobro. Na taj način raste mudrost i postiže se trajni mir. Postoje dvije bitne stvari: ispravnost (dharma) i djelovanje (karma). Mudar je čovjek onaj koji je nepristran i koji nema predrasuda, onaj koji je učvršćen u dharmi i ide putem istine (satya), kako ga upućuju Vede. To je danas is¬pravan put za sve ljude.
Tri razine puta prema dharmi
Znanje o dharmi dostiže se na tri razine:
1. morate dobiti poduku od znalaca (vidvani) koji su isto tako nadahnuti dharmom
2. morate težiti postići samo-pročišćenje (atmašuddhi) i istinu (satya)
3. morate shvatiti vrijednost vedskog znanja (veda-vidya), to jest glasa Paramešvare.
Kada postigne to troje, čovjek shvaća istinu i način na koji se ta istina mora odvojiti od neistine. To istraživanje istine mora se odvijati u okružju prijateljstva i međusobne suradnje, svi moraju biti jednako revni da bi je otkrili za dobrobit svih. Mišljenje svakoga mora biti stavljeno na kuš¬nju dharme, sveopće dobrobiti (sarva-lokahita). Oni principi koji prođu taj test moraju se posebno odvojiti i koristiti te širiti svijetom za promicanje ljudske sreće. Pomoću toga svi i će u jednakoj mjeri osjetiti radost i sreću.
"Jednakost treba biti univerzalna (samitih samani)" — kažu sveti tekstovi. Svi imaju jednako pravo na duhovnu mudrost (jnana) i na sredstva pomoću kojih mogu postići tu mudrost, kao što je naobrazba. Zato svi moraju činiti dobra, plemenita i čista djela.
Držanje uma i svijesti na putu
Odricanje od loših djela, napuštanje želja ... to se dvoje postiže istim instrumentom koji se naziva um (manas). Četiri cilja ljudskog života (purušartha) moraju se ostvariti je¬dino tako. Kao rezultat stalne vježbe, um će naučiti pokori¬ti se vašim interesima. Svijest i podsvijest (citta), s druge strane, predstavljaju vaša prošla i sadašnja iskustva i potiču vas da vidite stvari s tog gledišta i prosudite ih u odnosu na prošlost i sadašnjost. Taj se proces odvija u podsvijesti citti i kroz nju se mora postići staloženost uma. To znači da moramo postati uravnoteženi.
Zapamtite isto tako da oboje — um (manas) i podsvijest (citta) — moraju uvijek ostati na putu dobrobiti za čovječanstvo (sarva-manava-sukha) Dharma će zasjati i svijetliti samo u onoj osobi koja služi svima i prenosi radost na sve. Takva će osoba primiti ne samo Božju milost, već i jedinstvenu povoljnu priliku stapanja s njime. Što god nekomu dajete ili od nekoga primate, pazite da ne prekršite ograničenja koja određuje dharma. Ne idite protiv njezinih zapovijedi. Slijedite je uvijek, vjerujući da je to vaša sveta duž¬nost. Ispunite svaku česticu svoje energije smislom dharme i nastojte napredovati na putu svakim danom sve više i više.
Dharmička će osoba u svemu što čini pokazivati odlučnost i radost koja oduševljava. Tako se očituje njezino prianjanje uz dharmu. Ona mora njegovati stav da Gospod uvi¬jek sve vidi, neprestano promišljati da ne podlegne grijehu i imati prirodnu sklonost prema istini i ispravnom ponaša¬nju. Um (manas) je obdaren takvim vrlinama. Vaš je zada¬tak da ga usmjerite i korisno upotrijebite za dobrobit cijelog čovječanstva.
Oslanjanje na dharmu osigurat će sreću i povećavati je. Dharma može ukloniti zlobu koju osjećamo prema drugima. Ona vam neće dopustiti da se napuhavate od ponosa kad drugi pate ili tuguju. Može li vam takva zloća podariti sreću? Možete biti sretni samo kad su svi sretni, zapamtite to! Uvijek volite i slijedite jedino istinu. Laž nikada ne donosi ništa dobro.
Ljudi ili poštuju druge ili ih ocrnjuju, ali nećete naći ni¬koga tko štuje nepoštenje, prijevaru i nepravdu. I svi će po¬štovati istinu, neposrednost i pravdu. Dharma, kako je propisuju Vede, već je bila iskušavana i može se ponovno iskušati. Ona je nepristrana i pravedna. Vjera u nju raste kad je primjenjujemo. Štovanje bogova mora slijediti pravila koja su propisale Vede, tako će ljudi ojačati u provođenju dharme. Ta je dharma Gospodnja zapovijed, ona je izvorni Božji glas i zato je svi mogu slijediti. Tko je božanstvo (devata)? To je samo ime za osobu koja se drži istine (satya) kao svoga zavjeta (vrata) u svakodnevnom životu.
Razmislite o tome koliko je talenata Gospod dao čovjeku. S tom darovitošću tražite čovjekova osnovna četiri cilja (purušartha) i idite naprijed putem prema Gospodu, strogo poštujući ono što zahtijeva istina (satya). Tome je namijenjena darovitost kojom je Bog obdario čovjeka, to je svrha toga dara. Samo oni koji su obdareni vidom mogu vidjeti, slijepi nemaju tu sreću. Isto tako oni koji su obdareni istinom (satya) žude za najvišim duhovnim bićem (puruša) i slijede istinu, oni mogu vidjeti Gospoda, svi ostali su slijepi. Gospod je čovjeku dao potrebne instrumente da razvije svoj intelekt i moć razlučivanja. Ako ih on koristi ispravno i nastoji spoznati sebe, Gospod će u njega uliti novi talent i novi izvor snage, jer Gospod je prepun milosti prema onome koji se muči. Kad se čovjek trudi da slijedi dharmu, i istina će mu se objaviti.
Disciplina istine (sathya)
Ako ne marite za disciplinu istine (satya), svaka dužnost koju će vam dharma postavljati i svako djelo (karma) koje je potaknuto dharmom bit će vam težak teret. Tragajte za stvarnošću koja se nalazi iza svih tih pojava i to će traganje sva djela učiniti ispravnima (dharmakarma), vrijednima i ugodnima. Gospod je oblikovao čovjeka tako da on bude sklon Bogu, radostan kad širi svoju viziju i sretan kada je moralan i plemenit. Stoga čovjek najbolje služi vlastitim interesima prianjajući uz svoju temeljnu prirodu, usredotočujući se na brahmana, njegujući istinu (satya) i primjenjujući ispravnost (dharma). Istina se mora istraživati i ispitivati svim postavkama dostupnim razumu.
Disciplina se sastoji od
• junaštva koje se očituje u čvrstom pridržavanju dharme (ojas),
• neustrašivog samo- nadzora (tejas),
• odbacivanja osjećaja radosti i tuge u usponima i padovima života,
• nepokolebljive vjere u istinu (satya) i ispravnost (dharma) — sahas,
• savršenog zdravlja uma i tijela koje se postiže disciplinom i beženstvom (brahmacarya) —bala,
• želja i sposobnosti da se govori ljubazno i iskreno, što se postiže primjenom istine (satya) i ljubavi (prema) — vac,
• udaljavanje pet organa opažanja (jnanendriya) i pet organa akcije (karmendriya) od loših navika i grijeha i uporaba svih organa (indriya) u služenju istini (satya) — indriya-moha,
• zadobivanja prevlasti nad svim svjetovima pobijedivši unutrašnji svijet — šri,
• uništenja čovjekovih predrasuda i stalne potrage za istinom (satya) - dharma.
Čovjek treba moliti: "Neka mi sve to bude dano", kako stoji u Camaki" (ojascame), itd.
Dharma svima donosi dobro, ona daje blaženstvo (ananda) sada i ubuduće. Prijeko je potrebno da čovječanstvo danas vidi veličajnost te univerzalne dharme.
Osobine kasti
Svećenika (brahmana) se prepoznaje po njegovim istaknutim obilježjima, po znanju (vidya), vrlini, djelima (karma) i to onima koja su najuzvišenija i najblagotvornija, i po širenju vrline vlastitim primjerom. Onaj tko promiče, njeguje i razvija te odlike jest svećenik (brahmana), kojoj god kasti pri¬padao. To su preduvjeti za stjecanje autoriteta po kojima se prepoznaje svećenik. Samo visoko-učeni čovjek koji se po¬naša kako dolikuje njegovom statusu, može zaslužiti taj naziv. Da bi stekli te sposobnosti, oni koji žele opravdati taj položaj, moraju uložiti napor.
A sada nešto o obilježjima zaštitnika (kšatriye) — to su njihova djelotvornost u svemu što poduzimaju, junaštvo i odvažnost da se izlože opasnostima kako bi kaznili zle i zaštitili časne i poštene. Oni koji su obdareni takvim odlikama mogu se nazivati kšatriyama. Oni se moraju prihvatiti svih zadataka s tim stavom i u kući utemeljiti valjana pravila koja su povoljna za sve.
Idealna obilježja poslovnih ljudi (vaišye) sastoje se u sljedećem: oni mora¬ju nastojati organizirati da trgovina teče glatko i brzo, da stvaraju komunikacijske veze koje će povezivati narode u jednu zajednicu i time povećati bogatstvo u svijetu. To je njihov zadatak. Oni moraju jamčiti da je sklad medu narodima čvrst i jak. Oni moraju težiti za slavom (yašas) i po¬moći da se širi sjaj (varcas) koji izvire iz pomaganja u šire¬nju naobrazbe i zdravlja podizanjem škola, bolnica i drugih sličnih ustanova. Moraju darovati svoje bogatstvo za unaprjeđenje svih hvalevrijednih pothvata. Time će njegovati vrlinu i ispravnost.
Idealna obilježja radnika (šudre) su ova: oni moraju proizvoditi i prikupljati stvari koje su vrijedne, ne skrećući s puta dharme. Uvijek moraju biti zainteresirani za shvaćanje ciljeva ljudskog života i radit na njihovu ostvarenju. Oni moraju razumno čuvati i zaštititi stvari koje proizvedu i moraju nastojati proizvesti što više dobara za zajedničku dobrobit. Tako prikupljena dobra moraju se slobodno koristiti za širenje čistog znanja (vidya) te kao potpora časnih ljudi.
Na taj način, zajedničkim naporima ovih četiriju vrsta ljudskog nastojanja, bogatstvo će se povećavati i umnožiti, a čovjek će biti sretan. Četiri kaste (vama) moraju shvatiti da je cilj takvog društvenog poretka sveopće održavanje dharme u svijetu (loka-dharma). Ako svaka kasta (varna) po-štuje svoje dužnosti, dobrobit će svijeta time nesumnjivo biti osigurana. Osim toga, svatko će moći zadobiti ono najvažnije, naime blaženstvo atmana. S druge pak strane, ako svi misle da ima samo jedna kasta (varna), jedan kodeks dužnosti i ista pravila za sve, bogatstvo i sigurnost svijeta bit će izloženi opasnosti.
Ako se svi počnu baviti trgovinom, tko će kupovati i tro¬šili ponuđena dobra? Ako svi započnu poučavati, gdje su oni koji će učiti i naučeno primjenjivati? Ako svi zapovijedaju, tko će poslušati? Ako svi proizvode i uzgajaju, tko će tražiti plodove njihova truda? Upravo je kroz različitost koja pridonosi jedinstvu u primjeni istine (satya) i ispravnosti (dharma), u osobnom i društvenom djelovanju, Gospod odredio način življenja u skladu s dharmom pojedine kaste (varna-dharma).
Vjeruje se da su djelatnosti i zanimanja (vrtti) slijedile kastu (varna), da se odabir zanimanja temeljio na kasti (varna). Ne, kaste (varna) se tako nazivaju isključivo na osnovi zanimanja (vrtti). Danas nema niti kasta (varna) niti zanimanja (vrtti). Jedno zanimanje danas, drugo sutra. Jedna kasta (varna) danas, a druga sutra. Upravo je ta nesigurnost uzrokom neuravnoteženosti u svijetu i nezadovoljstva koje se svugdje proširilo.
Natopite svaku profesiju i zanimanje unutrašnjom moralnošću, stalnim prianjanjem uz istinu, nepokolebljivom staloženošću i čvrstinom, te slijedite dužnosti kaste (varna) s njezinim propisanim zvanjima — to je summum bonum, najviši blagoslov. Ako ne uspijete to činiti, čovječanstvo će biti jadno i silno siromašno. Izbor je između prve, Ramine zaštite (šri-rama-rakša) i druge, kazne svijeta (lokašikša) u vidu sveopće oskudice (durbhikša). Vaš je zaštitnik (rakša) od te kazne (šikša) proučavanje dharme (dharma-šikšana).
Pripremili Goga i Laci
Sken knjige Igor Bahun-Golub
--------------
veliko hvala!
Post je objavljen 29.06.2011. u 08:23 sati.