Marketing
Tomislav Karamarko - na tron ili u zatvor?
Denis Latin, u suradnji s udrogom "Partnerstvo za društveni razvoj", održao je jučer u Novinarskom domu u Zagrebu "Latinicu uživo". Tema je bio Tomislav Karamarko, ministar unutrašnjih poslova i jedna od najmoćnijih osoba u Hrvatskoj.
U studenome 2009., u vrijeme predsjedničke kampanje, objavio sam tekst Hrvatska pred izborom: Više ili manje demokracije.
Pristaša sam sudioničke (participativne) demokracije, koja kombinira razne oblike sudjelovanja. (...) Vjerujem da u tom smjeru vodi pravi put za poboljšanje načina funkciniranja hrvatskog društva i države: proširiti pojam demokracije od današnjeg inzistiranja na "parlamentarnoj" i prakse "partitokracije" (dominacije političkih stranaka, odnosno njihovih hijerarhija) ka složenijoj koncepciji sudioničke demokracije.
Nasuprot tome (...) upozorio sam na rastuću tendenciju preobrazbe političkog prostora u Hrvatskoj od dominacije stranaka ka dominaciji karizmatičnih lidera. (...) Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. (...) Naravno, takav oblik lako može degenirati u potpunu autokraciju i diktaturu.
U prosincu 2010., objavio sam tekst Treba li se odreći demokracije?
Nije problem samo država: društvo ne funkcionira; svi smo frustrirani (anomija). Kao logična alternativa javlja se ideja autoritarnog sustava s karizmatskim vođom. Ima više varijanti "hibridnih režima"; desničari mogu imati simpatije za Putina u Rusiji, ljevičari za Chaveza u Venezueli, a ekonomski liberali za Lee Kuan Yewa u Singapuru.
Desnica u Hrvatskoj danas ima problem da nema valjanoga kandidata za ulogu jakog vođe. Onima pak, koji imaju ekonomsku moć, tj. zastupnicima kapitala, u ovom trenutku takav uspon jakog vođe vjerojatno ne odgovara. Lakše im je dogovarati se s vrhovima svih bitnih stranaka. (No,to se može relativno brzo promijeniti.)
U drugoj polovici 2009. je moju pažnju naravno bio privukao Milan Bandić. On je neobično brzo ispraznio svoj potencijal - iznenadilo me, što se nakon predsjedničkih izbora, gdje je prošao solidno, povukao i izgubio ključno vrijeme, umjesto da nastavi dalje prikazujući lik pobjednika ("Osvojio sam 40% na predsjedničkim izborima - idemo sad osnovati političku stranku, koja će osvojiti 40% na izborima za Sabor!"). Kakve su se sve igre odigravale u pozadini, s moćnim lobijima koji su ga možda ucijenili ili naprosto odbacili nakon što su mu prvo davali potpuru, ne mogu znati; niti itko, tko nije u tom krugu, ne može sigurno znati.
A i oni koji su unutra, ne znaju sve. Oni pak, koji nam kažu kako imaju apsolutno sigurne i provjerene informacije, znate taj tip ljudi, možda namjerno lažu da plasiraju što im odgovara, a možda im njihova tajanstvena "duboka grla" lažu i njima manipuliraju. Zato je vrlo važno objektivno istraživačko novinarstvo, koje slijedi kriterije novinarske profesije. Važni su naravno i "zviždači" i "građani novinari".
Svi oni, nažalost, mogu zapravo biti manipulatori. Snaći se u manipulacijama i igrama u sjeni vrlo je teško, pa ostaje i važna uloga politoloških analiza struktura i tendencija u društvu - iako je i njihov domet ograničen (netko je rekao da je razlika između politologa i političara kao između kriminaloga i kriminalca). Taj pluralizam institucija i metoda bitan je za djelovanje demokracije kao takve, pogotovo kad proširujemo koncepciju od liberalne ka sudioničkoj.
Bitno je to, da konačnih, neporecivih odgovora naprosto nema, da apsolutne sigurnosti nema, da savršenih rješenja nema. Nikad se neće uzdići sunce potpune istine - možemo raspolagati tek ručnim lampama; a kad se nas više ujedini, ipak, osvjetljavamo više.
Tendencije u društvu su takve, da je naglo iskakanje potencijalnog vođe moguće. Razni aktualni primjeri nameću se, a najviše možda Bojko Borisov u Bugarskoj.
Ja sam u ono doba, pokazalo se, Bandića precijenio. Tomislav Karamarko je drugi kandidat za vođu, što je postalo očito tijekom prošle godine, kad je izrastao u jaku figuru. Postoje naravno i drugi kandidati, koji ga nastoje zaustaviti. A mogući su naravno i razni savezi (npr. Karamarko može ići na to da Jadranku Kosor sruši, ali mogu i surađivati, može nastojati preuzeti vlast u HDZ-a ali ga i odbaciti... Bandić, još uvijek utjecajan, može sklopiti pakt s Karamarkom - može nastati trijumvirat Todorić - Karamarko - Bandić... ili može Karamarko urediti da se Bandić konačno nađe u zatvoru i na tome nabijati bodove... ili može Bandić urediti da se Karamarko nađe u zatvoru...).
Nasuprot tome, ipak:
Pokušavajući učiti od najuspješnijih država i društava u svijetu, trebali bismo težiti ka više demokracije, ka razvoju njenih viših oblika, ka intenzivnom nastojanju da se svi građani zainteresiraju i uključe u procese pripreme, donošenja i provođenja odluka. (...) To je, naravno, sasvim "nerelistično", utopijski. Osobno sam za vladavinu većine, čak i ako je većina protiv.
Govorimo o "našem mentalitetu", koji ne pogoduje demokratskim institucijama i procedurama. To je točno, ali također, većina Hrvata ipak nije sklona ni diktaturama (nemali broj ipak jeste i mogu se nametnuti zbog pasivnosti ostalih). Nemamo samopouzdanja, bojimo se stranaca (o čemu sam nešto pisao neki dan u članku Ksenofobi svih zemalja, ujedinite se!), ali ipak nismo ni totalno očajni. Gade nam se političari, ali opet, političari su uvijek muljali i bili korumpirani, a stvari su nekako išle, kapnulo je nešto i običnom čovjeku (vidi moj tekst Ekonomija kapanja: zašto zapravo ne želimo kraj korupcije). Tako zasad sve nekako lebdi u zraku, sve se nekako kotura kao i prije, iako se olujni oblaci gomilaju.
Mentaliteti se ipak mogu mijenjati, nove tradicije stvarati. O tome sam pisao u članku Bolji život za sve: učimo od Brazila!, iz kojeg kao zaključak prenosim:
Tri osnove uspješnog razvoja Brazila pod ljevičarskim vladama, koje su odbacile zabludu "Trećeg puta":
1. aktivni i uključeni građani,
2. poštovanje demokratskih procedura,
3. snažna poticajna uloga države u ekonomiji.
Nikakva mudrost, sve se zna odavno.
Post je objavljen 28.06.2011. u 19:07 sati.